Nigdje na zemlji Gospa nije u takom dugom vremenskom razdoblju i kroz tolike poruke govorila ljudima ovog svijeta. Sve je to tako jedinstveno, da nas začuđuje. Poruke nisu spektakularne, nisu senzacionalne kao što to mi novinari očekujemo i na što smo navikli na tržištu informacija. Mnoge poruke su ponavljanja, sadržajna produbljivanja, pomoć ponuđena da se mogu učiniti mali, pa i najmanji koraci u vjeri; one su ponovljeni pozivi da se konačno učini i živi ono na što je Gospa prije već jednom pozvala. Ona nas uvijek nanovo potiče da se njoj obratimo da bismo naučili vjerovati, da bismo našli Isusa, da bismo se sami našli. Sve to nije posebno zanimljivo za novinarske zahtjeve. Poruke, eto, nisu mušice koje žive samo jedan dan, nisu novosti koje se danas čine senzacionalnima a sutra postaju "hladna kava", prema izreci: "Ništa nije tako staro kao jučerašnje novine." Poruke to upravo nisu. One su potpora i pomoć da se stalno, skromno i jednostavno, raste.
U međugorskim porukama Gospa četiri puta preporuča da se čita Sveto Pismo. 18. listopada 1984. poručuje Ona: "Danas vas pozivam da u svojim kućama svaki dan čitate Bibliju. I neka bude na vidljivom mjestu, da vas uvijek potiče da je čitate i molite." Jedan kasnija poruka ističe ovaj poziv još više: "Svaka obitelj mora moliti obiteljsku molitvu i čitati Bibliju"! (poruka od 14. 2. 1985.) Daljnje dvije poruke imenuje razloge zbog kojih je čitanje Svetog Pisma tako važno: "Molite i čitajte Sveto pismo kako bi preko Svetoga pisma otkrili poruku za vas kroz moja ponovni dolazak", i: "Čitajte Sveto Pismo, živite ga i molite kako bi shvatili znakove ovoga vremena". (25. 6. 1991. i 25. 8. 1993.).
If one inquires about particularly conspicuous signs of hope in today's Church, the new spiritual communities or movements are very often being mentioned. This is certainly justified since, as a whole, they represent an authentic Christian answer to the challenge of the cultural situation of the faith (cp. Medard Kehl SJ, "Communio" - a Paling Vision? In Voices of the Times, Journal no. 7/1997,453).
The Council documents have always stressed the community of the entire People of God in the mission and calling of the Church in the midst of the world. Also the bishops' synods of the last decades have acknowledged the community of the Church as a gift of the Spirit in the multitude of charisms and forms of life: The Calling and Mission of the Laity> (1987), Priestly Formation in Relation to the Present Times (1990) and The Consecrated Life (1994).
While thinking about the theme assigned, the word of John comes to mind: "That which was from the beginning, which we have heard, which we have seen with our eyes, which we have looked upon and touched with our hands, concerning the word of life -- the life was made manifest, and we saw it, and testify to it, and proclaim to you the eternal life which was with the Father and was made manifest to us -- that which we have seen and heard we proclaim also to you, so that you may have fellowship with us; and our fellowship is with the Father and with his Son Jesus Christ." (1 Jn 1:1-3)
Netko se izrazio kako je problem smisla povijesti upravo u tome, zna li i je li čovjek uopće svjestan i je li mu dato otkriti istinu o sebi dok ta povijest još traje. Naime, otkriva li povijest, koja pruža toliko znakova slučajnosti, toliko iracionalnosti, svemu unatoč, ipak nužnost koja donosi neku vrst opravdanja svemu što se u prošlosti zbilo? Je li moguće pisati povijest iz neposrednog zrenja i sagledati vrijeme u kome živimo sa stanovitog razmaka i podariti mu značenje odnosno izvući iz njega smisao za budućnost?
Činjenica je nedvojbeno jasna, da su nastale u svijetu mnoge molitvene skupine koje su osnovali međugorski hodočasnici. To se dogodilo i događa na izričitu želju Gospinu, da se osnivaju molitvene skupine. Teško je saznati točan broj, ali se radi već o tisućama molitvenih skupina.
Međugorje, odnosno ono što se podrazumijeva kad se danas spomene ime te male župe u Hercegovini, ima već 17 godina dugu burnu i prije svega nepredvidivu povijest. Jer, tko je prije 17 godina mogao predvidjeti da će tvrdnja djece kako su vidjeli Gospu doprijeti do najudaljenijih krajeva svijeta, a župa Međugorje prerasti u jedno od najosebujnijih svetišta i razviti tako živo duhovno gibanje, na koje više nitko ne može biti ravnodušan.
Pilgrimages are known in all religions. They are an expression of a person who searches for God in places where He has revealed Himself in a special way; where He has offered persons the possibility to feel His presence more easily or with particularly gifted persons, who - through their gifts - have become a special sign of God's presence. This is why there are places of pilgrimage which attract people and where they come in their search to experience God in a new manner, that is, to experience peace, joy, love and hope. With each pilgrimage, a person leaves behind his everyday life, his work, his family, his friends, his security and - longing for a new encounter with God - starts on his journey to places and to people who have proven themselves as "gifted", so as to help him in his new experience with God.
Jedno je da svatko, što god bolje može, pokuša živjeti poruke koje nam Kraljica mira tako strpljivo i neumorno stavlja na srce. Drugo je da u svim međugorskim središtima molitvenim skupinama obratimo pažnju na to da se izvorna poruka ne izokrene ili zamrači. Međugorje nije bilo koji pobožni molitveni pokret. Njegov program nije jednostavno onaj bilo koje narodne misije, kakve nam se s vremene na vrijeme nude u našim župama. Moliti je dobro, postiti je dobro, ići na svetu misu je dobro, redovito se ispovijedati je dobro, čitati Sveto pismo je dobro. Ali ako ne shvaćamo da se uz svu osobnu pobožnost opsežno radi o miru i pomirenju, tada još nismo pravilno shvatili srž međugorske poruke. Sigurno se uvijek radi također i o "Spasi svoju dušu". Ali za Međugorje je središnja biblijska poruka: radi se o jedinstvu njegovog naroda, o miru na zemlji, o spasenju svijeta.
Ljubiti i biti ljubljen temeljna je i najdublja želja svakog čovjeka. Ne treba ni govoriti o tome, koliko je odlučna ljubav i prihvaćanje u životnoj obiteljskoj školi. Nedostatak ljubavi i prihvaćanja u obitelji ostavlja duboke rane. Nije nepoznato, da tek začeto dijete osjeća i zna, je li prihvaćeno s ljubavlju ili nije. Zna se iz terapijske prakse da su duboki strahovi, koji mogu pratiti jednu osobu kroz cijeli život, često uzrokovani već prije rođenja, ako su se majka i otac bavili mišlju ubiti dijete.
(Teološka mogućnost i značenje tih nesvakidašnjih pojava)
Biblija tako često govori o ukazanjima i viđenjima i uz te pojave u tolikoj mjeri povezuje božju objavu ljudima da to možemo smatrati njezinim središnjim sadržajem. Apstrahirajući ovaj put od čitavog Starog zavjeta, upozorio bih samo na važnost ukazanja Uskrsloga učenicima ili farizeju Savlu pred Damaskom. Pitamo se, zašto su onda ukazanja i viđenja kasnije u povijesti Crkve redovito nailazila na velik oprez i skaptičnost crkvene hijerarhije i klera općenito i priličitu nezainteresiranost teologa. Zapravo moglo bi se reći da te pojave jedino kod običnog vjernog puka nailaze na spremno prihvaćanje, koje je istini za volju pokatkad prebrzo i nekritično.
Pojam "privatne" objave već se dugo uobičajio u teologiji. Nasuprot njemu stoji javna objava. Međutim, javna bi objava bila ona koja je dana u Bibliji, a privatna ona koja je dana izvan Biblije. Prema tome, bilo bi opravdanije govoriti o biblijskoj i izvanbiblijskoj objavi. Pridavanje biblijskoj veće časti i značenja nego toj drugoj nema nikakva pravog razloga. Jer, ukoliko su obe istinite, obe dolaze od Boga, pa su po svome podrijetlu obje božanske i jednako vrijedne. Jednu i drugu Bog namjenjuje ljudima i želi da i jednu i drugu ljudi prihvate. Inače ne bi bilo razloga da uopće govori. Ako bi postojala među njima neka opravdana razlika, nikad ne može biti u smislu obveznosti jedne i neobveznosti druge. Obje su obvezne. Svakoga do koga su došle i tko je stekao dovoljno razloga i moralne sigurnosti njihove istinitosti, obje jednako obvezuju.
Mjesto Međugorja u Crkvi je teška tema, osporavana, predmet zamršenosti i neodređenosti, koje valja razjasniti.
Međugorje ne treba objasniti među nama. To je mjesto milosti gdje se Djevica ukazala sa posve izuzetnim plodovima: duhovnim životom, obraćenjem, ozdravljenjem; "stablo se sudi po svojim plodovima" kaže Gospodin i to je jedini kriterij rasuđivanja koji dolazi od Njega (Mt 7,20; 12,33).