Hodočašća su poznata svim religijama. Ona su izraz čovjeka koji traži Boga na mjestima gdje se Bog posebno objavljivao, gdje je darivao ljudima mogućnost da lakše osjete njegovu nazočnost ili kod posebno nadarenih osoba, koje su svojim darovima postajale posebnim znakom Božje nazočnosti. Stoga postoje hodočasnička mjesta koja privlače ljude i ljudi ih posjećuju tražeći nova iskustva Boga, odnosno iskustvo mira, radosti, ljubavi, nade. Svakim hodočašćenjem čovjek se pokreće iz svoje svakidašnjice, ostavljajući posao, obitelj, prijatelje, sigurnost i polazi na put nošen svojom čežnjom za novim susretom s Bogom.
Iako je u temelju svakog hodočašća čežnja za Bogom, izlazak iz svakodnevnice i otvaranje božanskom, što je primarni motiv svakog hodočašćenja, postoje zacijelo i sekundarni motivi današnjeg hodočašćenja - upoznavanje svijeta i krajeva, naroda i njihovih običaja. Ako se dogodi da se samo na tome ostane, onda je to turizam. I primarnom motivu i svim mogućim sekundarnim motivima velika je pomoć čovjekova znatiželja, koja u prvome trenutku može nadići sve druge motive. Postoje hodočasnička mjesta koja su nastala izravnim Božjim zahvatom u život jednoga čovjeka ili više ljudi (uglavnom su tako nastajala marijanska hodočasnička mjesta povezana s ukazanjima) ili su nastajala polako tijekom vremena, vrlo često nakon smrti nekoga posebnog izabranika Božjega ili pak karizmatičkim zahvatima pojedinih ljudi u Crkvi. Neovisno od toga kako su hodočasnička mjesta nastajala, u svima čovjek-hodočasnik traži uvijek isto. Budući da ipak često dolazi s različitim motivima, dužnost je ljudi koji organiziraju rad u hodočasničkim mjestima svakom hodočasniku pomoći da u sebi postane svjestan prave motivacije hodočašća: to je susret s Bogom, koji čovjeka čeka. Da bi se moglo hodočašća oblikovati, treba uključiti sva sredstva koja stoje na raspolaganju da bi se onda moglo dogoditi ono što se treba dogoditi: Susret Boga koji čeka i čovjeka koji traži. Zato je potrebno imati u vidu tko je čovjek i što on hoće te ono što Bog nudi kao odgovor. Posebno nam hodočasničko raspoloženje dopušta kazati da je čovjek po sebi PITANJE I TRAŽENJE ODGOVORA A BOG JE ODGOVOR I ČEKANJE TRAŽITELJA.
Čovjek je duhovno-duševno i fizičko biće. Obdaren je razumom, slobodnom voljom i širokim spektrom duševnih doživljavanja. Čovjek u sebi nosi duboku čežnju za ostvarenjem samoga sebe. To svoje ostvarenje čovjek neprestano traži i ono što traži može se izraziti riječju: Čovjek je biće koje teži za mirom. Stoga se bez dvojbe može kazati da je čovjekov dom tamo gdje nađe "svoj mir". Potraga za mirom je glavni motiv svake čovjekove radnje i cijeloga života. Iskustvo nam govori da je čovjek spreman činiti sve dobro - do žrtvovanja vlastitog života - kad na tom putu osjeti "mir". Ali isto tako, ako čovjek ne nađe mir čineći dobro i otvarajući se pozitivnim ljudskim vrijednostima, počinje tražiti mir u svijetu negativnoga i razornoga. Tako čovjek može uništiti sebe, uništavati druge ljude i sve oko sebe, a sve tražeći mir. Ako promatramo rast i razvitak čovjeka od njegova začeća, onda otkrivamo da mu je potreban mir da bi rastao i razvijao se. Ako je majka u miru, onda će i dijete koje pod srcem nosi uživati mir i "radosno" se razvijati. Dođe li mir majke u pitanje iz bilo kojega razloga dok nosi dijete pod svojim srcem, dijete rađa s dubokim posljedicama nemira kojih se ponekad ni cijeli život ne mogu osloboditi. Dijete, kad se rodi, da bi mirno moglo nastaviti svoj život u svijetu želi biti prihvaćeno i ljubljeno. Iskustvo također pokazuje da mnoga djeca proživljavaju teške nemire zbog ljubomore, čim shvati da obitelj očekuje novo dijete. Tek iskustvo da novim rođenjem nije ugroženo, nego obogaćeno, i kad ima iskustvo da je i dalje ljubljeno i prihvaćeno, vraća se mir djetetu. Rastom i razvijanjem se ništa ne mijenja, samo će čovjek na drugačiji način iskazivati svoje nemire i na drugi način tražiti svoj mir - ili na pozitivnom ili negativnom putu. Ovdje nam se postavlja temeljno pitanje: Je li čovjek prognanik koji je nekad davno izgubio "dom mira" i nastoji ga uz sve uvjete pronaći ili mu je u srce usađena čežnja za mirom koji nadilazi sva obećanja koja mu svijet, u kojemu živi, nudi. Ovdje nam nije zadaća analizirati sve antropološko-psihološke postavke i odgovore, jer je jedno svima jednako: Konkretni čovjek, obdaren razumom, slobodnom voljom i dušom, želi živjeti u miru a svijet koji iskustveno doživljava ne osigurava mu potpuno taj mir, stoga ga neumorno i traži i ne može se odreći želje za njegovim ostvarenjem. Da bi doživio mir i ostao u "svom domu mira", moraju biti zadovoljene sve razine čovjeka, tj. razum, slobodna volja, duh i duša.
U tomu se čovjek bitno razlikuje od životinjskog svijeta. Životinje ne nadilaze same sebe u potrazi za mirom. Dovoljno je da su site i napojene, da zadovolje svoje instinktivne potrebe i one ostaju mirne. I najkrvoločnije životinje gube agresivnost zadovoljavanjem instinktivnih potreba. Ne možemo zaboraviti da postoje antropologije te psihologije i sociologije koje pokušavaju uvjeriti čovjeka da mu je za mir potrebno malo više nego životinjama, ali to malo više ne nadilazi nikako horizonte ovoga svijeta. Opet nam iskustvo potvrđuje da, što je čovjek na fizičko-instinktivnoj razini zadovoljniji, tim više postaje nemirniji, agresivniji i time opasniji za sebe i za okolinu, ako njegovo biće ne bude prožeto duhovnim stvarnostima.
Biblijska slika o čovjeku je transcendentalna. Čovjek je stvoren na sliku i priliku Božju (usp. Post 1, 27 sl.). Bog mu je dao mogućnost da s njim surađuje i u zajedništvu s Bogom ostvaruje svoj mir i sreću na ovoj zemlji. Čovjek je bio stavljen u zemaljski raj gdje je uživao mir u prijateljstvu s Bogom. Međutim, dogodilo se nešto što biblijski izvještaj naziva istočnim grijehom. Čovjek je pogriješio jer je posegnuo za nečim što je bilo zabranjeno i time uništio zajedništvo s Bogom i međusobno zajedništvo. On više ne podnosi nazočnost Božju, jer su ga Božji koraci, odnosno Božja nazočnost preplašili i on se sakrio. Po čovjeka, posljedice su teške. Krivnju ne priznaje nego je prebacuje na drugoga, čovjek - Adam - na svoju ženu - Evu, a Eva na zmiju-sotonu, koja ga je prevarila. I čovjek gubi mir, ugrožena je njegova egzistencija, jer se sve okrenulo protiv njega i on mora napustiti zemaljski raj, mora izići iz svoga "doma mira" i biti prognanik izložen poteškoćama i problemima, mukotrpnom radu, mora jesti gorki kruh teško radeći (usp. Post 3, 17-19). Prema biblijskom izvještaju, dakle, čovjek je jednom uživao mir, ali ga je izgubio i bio istjeran iz raja, postao prognanik. Progonstvo se pretvara u hodočašćenje, jer Bog nije ostavio čovjeka nego mu je dao nadu, najavio ženu s djetetom koja će pobijediti zlo i vratiti čovjeka u izgubljeni raj, u novi "dom mira". Cijela biblijska povijest ukazuje na čovjeka koji luta i traži Boga, Boga koji se objavljuje i ide u susret čovjeku i nudi mu mir.
Prema biblijskom izvještaju, čovjek je razapet između sjećanja na život u raju i unutarnje potrebe za konačnim ulaskom u mir koji je obećan već ovdje na zemlji ali se konačno utvrđuje u vječnom Božjem kraljevstvu, kraljevstvu mira, pravde i istine. Proroci su neprestano uzdisali za mirom, molili i pjevali o miru koji će Gospodin u svojoj ljubavi dati svome narodu. Sva proročka očekivanja su se trebala ostvariti u Mesiji koji će doći i stvoriti nove uvjete za ostvarivanje konačnog, mesijanskog mira.
U biblijskoj predaji se spominju različita mjesta hodočašćenja, mjesta na kojima narod dolazi tražiti svoga Boga i susret s njime. Spominju se i religiozna zborovanja ljudi - hodočašće. Jedno od njih je i Šekem, gdje se narod okupio u svetištu Gospodnjem i kojemu je sklopljen savez s Bogom (usp. Jš 24, 25). Osim Šekema kao mjesta okupljanja spominju se Betel (1 Sam 10, 3), Beer Šeba (Am 5, 5), te Ofra i Sori (Suci 6, 24 i 13, 19 sl.).
Kasnije se dokidaju sva svetišta a uvodi Pasha (2 Kr 23; Let 35) i blagdan Sedmica i Sjenica (usp. Pnz 16,1-17) koji se slave u Jeruzalemu. Smisao ovih okupljanja na jednome mjestu ima dva cilja: okupljati narod pred njegovim Bogom i zaštititi ga od idolopoklonstva i krivoboštva. Na koncu ostaje jedino mjesto hodočašćenja Jeruzalemski hram. Oko hrama su se okupljala mnoštva iz Palestine i iz dijaspore s istim ciljem: da se narod održi u pravoj vjeri i ne odluta od svojega Boga. To su bili dani molitve i klanjanja pravome Bogu, dani izraza privrženosti svetom gradu i, na koncu, ostvarivanje dubokog zajedništva Božjega naroda. Hodočašće se ne ostvaruje samo kao konkretni posjet posvećenom mjestu, gdje se Bog objavljivao, nego se pojavljuje i kao eshatološki događaj. Govori se o "danu spasa" koji je zamišljen kao hodočasnički skup svih naroda i pogana. Kod Izaije proroka Gospodin veli: "Dolazim da saberem sve puke i jezike, i oni će doći i vidjeti moju Slavu! Postavit ću im znak i poslat ću preživjele od njih k narodima u Taršiš... I dovest će svu vašu braću između svih naroda kao prinos Jahvi - na konjima, na bojnim kolima, nosilima, na mazgama i jednogrbim devama. Na Svetu goru svoju u Jeruzalem..." (66,18-20). A prorok Miheja zapisuje: "Toga dana dolazit će k tebi od zemlje asirske do Egipta, od Tira do Rijeke, od mora do mora, od gore do gore" (7, 12).
Dovoljno se ovdje sjetiti hodočasničkih psalama od 120 - 134 da se osjeti sve značenje hodočašćenja u izraelskom narodu:
"Obradovah se kad mi rekoše:
Hajdemo u Dom Jahvin! Eto, noge nam već stoje na vratima tvojim, Jeruzaleme.
Jeruzaleme, grade čvrsto sazdani i kao u jedno saliveni!
Onamo uzlaze plemena, plemena Jahvina, po Zakonu Izraelovu, da slave ime Jahvino.
Onda stoje sudačke stolice, stolice doma Davidova.
Molite za mir Jeruzalemov! Blago onima koji tebe ljube!
Neka bude mir u zidinama tvojim i pokoj u tvojim palačama!
Radi braće i prijatelja svojih klicat ću Mir tebi!
Radi Doma Jahve, Boga našega, za sreću tvoju ja ću moliti (Ps 122, 1-9).
Prema biblijskoj objavi, jasno se vidi da je čovjek pozvan da sa svoje strani učini sve da bi mogao prihvatiti ono što je Bog u svojoj ljubavi za nj pripremio. Zato je čovjek pozvan na obraćenje, što je put do mira na kojemu on ostavlja sve što mu smeta da doživi i živi mir. Da bi uspjelo obraćenje koje po sebi znači ostavljanje svijeta i njegovih obećanja, i otvaranje Bogu koji je mir, pojedinac, obitelj i od vremena do vremena cijeli je narod morao ne samo moliti nego i postiti, vjerovati i ljubiti, pomirivati se i praštati, da bi mogao nadvladati sve poteškoće i ući u mir, koji Bog obećava. To se sve događa na poseban način u hodočašćenju.
Papa Ivan Pavao II. piše o hodočašću u dokumentu "Pellegrinaggio nel grande giubileo di 2000" o hodočašću Izraela u br. 8: "Božjemu narodu žrtvi obeshrabrenja, opterećenom nevjernošću, proroci navješćuju također mesijansko hodočašće otkupljenja, koje je otvoreno eshatološkom obzorju u kojemu će se svi narodi zemlje okupiti na Sionu, mjestu Riječi Božje, mjestu mira i nade. Doživljavajući ponovno iskustvo izlaska, narod Božji mora dopustiti da mu Duh otkloni srce od kamena i dadne mu srce od mesa, u životnom putovanju mora izraziti pravednost i ljubomornu vjernost i postati svjetlom svim narodima do dana kad će Gospodin Bog na svetom brdu ponuditi gozbu za sve narode.
Tijekom povijesti, u punini vremena, sam Bog po svome Sinu Isusu Kristu postaje čovjekom i polazi u susret čovjeku i želi ga vratiti u "dom mira". Zato se može reći da je Isus također hodočasnik, ali s drugačijim predznakom. On na svom hodočašću ovom zemljom nije tražio Boga nego čovjeka i pružio mu božanski jednostavan put do mira koji dolazi od Boga, jer on daje mir (usp. Iv 14, 27). Njegovo utjelovljenje je početak njegova hodočašća koje se nastavilo u onom trenutku kad su ga Marija i Josip odnijeli u hram, da ga prikažu kao svoga prvorođenca, prema propisu i zakonu da se svako prvorođenče prikaže Gospodinu (usp. Lk 2 , 22-26 ).
Isus je s 12 godina nastavio svoj hodočasnički put. Pošao je, prema propisu zakona, sa svojim roditeljima u Jeruzalem (usp Lk 2, 41) da se pokloni u hramu, kao što je to bio propis od davnina: "Triput na godinu neka svi tvoji muški stupe pred Gospodara Jahvu" (Iz l 23 ,17). Za vrijeme svoga javnoga djelovanja Isus od vremena do vremena o raznim blagdanima hodočasti (usp. Iv 2, 13; 5, 1 i sl.). Isusovi odlasci na brda, njegov post u pustinji i smrt na brdu izvan grada su postaje njegova hodočasničkoga puta, a na brdu Uzašašća završava svoj zemaljski hodočasnički put (usp. Mt, 5, 1-2; 4, 1-11; Iv, 19, 17; Dap 1, 6-12).
Obećajući svojim učenicima da će biti s njima, šalje ih do na kraj svijeta, a svoju nazočnost ostvaruje svojom euharistijskom nazočnošću i putuje sa svojim narodom kroz povijest sve do na kraj zemlje i do kraja vremena. Papa piše u dokumentu "Pellegrinaggio", b. 29., razmišljajući o hodočašću čovječanstva: "Hod čovječanstva, koji se događa u napetostima i suprotnostima, upravljen je dakle u neprevarljivom hodočašću prema Kraljevstvu Božjem koje je Crkva dužna navješćivati i ostvariti odvažno u potpunoj lojalnosti i ustrajnosti, jer je pozvana od svoga Gospodina da bude sol, kvasac, svijetlo i grad na gori. Samo će se tako otvoriti putovi na kojima ljubav će se i vjernost sastati, a pravda i mir zagrliti (Ps 85, 11.) U ovaj hodočasnički hod Crkve, naroda Božjega i cijeloga čovječanstva pozvan je svaki kršćanin. "Za kršćanina je hodočašće slavljenje vlastite vjere, kultna manifestacija, koju treba živjeti vjerno tradiciji, sa intenzivnim religioznim osjećajem i kao ostvarivanje njegova pashalnog postojanja" (Pellegrinaggio br. 32).
Ukratko rečeno, smisao hodočašća je traženje Boga koji se objavio u različita vremena i na različite načine i na različitim mjestima, a da bi se susret s Bogom ostvario u hodočasničkom hodu, čovjek se mora pokrenuti iz svakodnevnoga života i krenuti na put te slaviti svoju vjeru u molitvi i kultnom slavlju, da bi Bog mogao osloboditi čovjeka od staroga kvasca grijeha i zloće i ponovno se s njime uputiti kao hodočasnik prema Kraljevstvu Božjemu.
Stoga se u hodočasničkim mjestima mora oblikovati bogo-služje koje će postati čovjeko-služje.
Iz onoga što smo do sada rekli jasno je da treba sve učiniti da se čovjek, kakav jest u svojoj antropološko-psihičkoj i religiozno-duhovnoj stvarnosti, pokrene, motivira, otvori i prihvati, susretne i ostane na putu s Bogom, koji je vjeran čovjeku. Bog se objavljuje na hodočasničkim mjestima na izvanredan način kroz Bibliju i posebnim ljudima. To je ono što čovjeka pokreće da ostavi svoju svakodnevnicu i pođe prema tim mjestima. Bog najprije čovjeku nudi svoju nazočnost s nakanom da ga čovjek, tražitelj ljubljene nazočnosti, nađe. U doživljavanju ljubljene nazočnosti čovjek će iskustveno doživjeti oslobođenje od tereta koji su se nakupili tijekom njegova zemaljskog hodočasničkog puta, koji su posljedica osobne slabosti i grješnosti kao i slabosti i grješnosti drugih.
Nakon iskustva oslobođenja od tereta grijeha i njegovih posljedica, treba slijediti iskustvo mira, radosti, ljubavi, nade, povjerenja i odluke prihvatiti Gospodnju nazočnost u svojemu životu te činiti sve da u toj nazočnosti ostane i svaki put kad ga životni hod izbaci i odvoji od božanske nazočnosti da je ponovno traži i ostvari. Što je dublje iskustvo mira i ljubavi, to će čovjek lakše ostati na putu s Bogom i to će se s više odlučnosti boriti protiv svega što ga odvaja od Boga.
Da bi se čovjek lakše istrgnuo iz zagrljaja smrti grijeha i oslobodio njegovih posljedica, u svakom hodočasničkom mjestu treba dakle ponuditi različite oblike susreta s Bogom. Prema biblijskoj objavi i iskustvima proroka najprije, postoji POZIV da se iziđe iz grada, ostavi svakodnevni život i potraži mjesto mira i tišine, biblijski rečeno, da se ide u pustinju, zatim poziv izlaska i uzlaska na brda, gdje su proroci molili i susreli Gospodina i vraćali se ponovno u svoje mjesto, svoj grad i nastavljali svoju zadaću. U biblijskoj hodočasničkoj praksi najvažniji je bio ipak hram, kao središte okupljanja vjernog naroda. U tim boravcima na mjestima u koja su bili pozvani, vjernici su MOLILI I POSTILI. U hramu su se prinosile žrtve, slavio kult, događalo POMIRENJE S BOGOM I LJUDIMA. Vraćali su se obnovljeni i spremni PRIHVATITI svoje zadaće, činiti dobro, misliti na sirote i udovice.
Drugim riječima, čovjek, s jedne strane, dolazi sa svojim željama te pritisnut svojim poteškoćama i grijesima i njegovim posljedicama, da mu je potrebno u hodočasničkom mjestu omogućiti da se svega u svjetlu Božje ljubavi sjeti i sve vidi u svjetlu njegova milosrđa i doživi istinitost one Isusove riječi kojom poziva sve umorne i opterećene da dođu k njemu jer će im on dati odmor i mir (usp. Mt. 11, 28). Treba, dakle, hodočasniku pomoći da se u hodočasničkom putu uputi putovima biblijskog hodočasnika, da ima vremena, tj. da mu se ne dopusti da sve učini na brzinu u smislu turističkog obilaska krajeva i uopće znamenitosti. On mora stati, mora imati vremena, mora uzići na brdo, mora se susresti u hramu s Gospodinom koji prašta i koji vraća mir.
U svjetlu rečenog nije teško shvatiti što se događa u Međugorju i što se mora događati, odnosno kako mora biti oblikovano bogo-služje i zašto je oblikovano, kakvo je sada i zašto se nudi međugorskom hodočasniku ono što se nudi.
Činjenica je nepobitno jasna da se nijedno svetište, a onda ni marijansko nijedno svetište nije razvijalo niti razvija kao Međugorje i usuđujem se reći, da nijedno ne odgovara idealnom oblikovanju hodočašća uzevši u obzir čovjeka koji traži i Boga koji se nudi, kao što je to slučaj s Međugorjem (izuzetak bi moglo biti hodočašće u Sv. zemlju, jer su tamo mogući susreti s mjestima na kojima se Bog objavljivao i gdje je sam Isus djelovao!)
Gospa se počela ukazivati na brdu Crnica, koje se sada zove Brdo ukazanja. Pozvala je na mir, molitvu, post, vjeru i ljubav. Osobe koje su je vidjele su djeca, sada već odrasle osobe, koje se mogu susresti i koje hodočasnici susreću. Sve je počelo pozivom na mir i vjeru u Boga u zemlji u kojoj je službena ideologija bezboštvo. Vlasti su, s jedne strane, žestoko reagirale, a s druge strane postojao je nevjerojatan poticaj ljudima da dođu i vide, iskuse i odgovore.
Čovjek, po svojoj naravi, traži mir. Bog mu ga ovdje po Kraljici mira nudi pogodivši čovjekovu najdublju želju, a ta je mir kao punina dobara - fizičkih, psihičkih i duhovnih. Ljudi su se pokrenuli. Brdo ukazanja je biblijski i Betlehem, rođenjem Isusovim poziv na mir, a kao brdo poziv je na izlazak i uzlazak. Tu hodočasnik doživljava prvi poziv i prvo otvaranje srca u za to dobro "pripremljenim uvjetima". Ono je mjesto gdje čovjek doživljava radost i mir i nema hodočasnika koji ne posjeti ovo mjesto. Stoga i ne može biti dobro oblikovano hodočašće, ako se ne "iziđe i ne uziđe" na ovo brdo.
Na Brdu ukazanja se mole radosna i žalosna otajstva krunice i ostaje se u molitvi i tišini na mjestu koje je označeno kao mjesto gdje su vidioci vidjeli Gospu. Treba uzeti dosta vremena za "izlazak" na Brdo ukazanja, a posebno treba uzeti vremena i ostati u tišini na mjestu ukazanja. U toj tišini treba pročitati po koju Gospinu poruku i razmišljati o njoj i učiniti posvetu Gospi, tj. prihvatiti nju svjesno kao Majku, jer je toliko puta upravo na tom mjestu rekla da je naša Majka. Treba se otvoriti njezinu blagoslovu, jer ponavlja u porukama "ja vas blagoslivljem svojim majčinskim blagoslovom". Na istom mjestu također je dobro odlučiti se i prihvatiti Mariju kao svoju Učiteljicu, jer ona uči i pokazuje put prema Isusu. Koliko je važno da se dođe sa skupinom, toliko je važno da se dođe sam i da se moli, tj. da se moleći krunicu bude s Isusom i Marijom i da se osluškuje njezin glas koji poziva na mir. To je onaj isti mir na koji su anđeli pozvali kod Isusova rođenja. Posebno se preporuča da se kod križa koji je postavljen nasuprot drugog radosnog otajstva moli za mir, jer je tu Marija Pavlović treći dan ukazanja, 26. lipnja 1981., vidjela Gospu s križem koja je plakala i ponavljala: Mir! Mir! Mir! Samo mir! Mir između Boga i ljudi i mir među ljudima. Mnogi hodočasnici idu i noću na Brdo ukazanja i imaju zaista lijepa molitvena iskustva. Tako se ponavlja ono što je Isus često radio izlazeći noću i moleći na brdima.
Jedan tihi molitveni kutak također je nastao tijekom vremena, a u kojemu mnogi pojedinci i manje skupine provedu vrijeme molitve. Naziv je slučajan, jer je netko stavio plavi križ tamo gdje se Gospa ukazivala kad se nije moglo ići na Podbrdo zbog policije. Tu se često sastajala Ivanova molitvena skupina, kad je susret bio samo za skupinu, a Gospa se ukazivala Ivanu za vrijeme tog susreta. I za ovo mjesto vrijedi kao i za ostala molitvena mjesta. Biti u molitvi, ostajati u tišini, odmarati se u molitvenom ozračju. Na ovom mjestu moli često i Mirjana drugog u mjesecu, kad ima svoje molitvene susrete s Gospom i moli za nevjernike. Sve su to poticaji hodočasniku da "iziđe" na ovo mjesto i moli. Postoji i jedna praktična strana ovog molitvenog mjesta. Oni hodočasnici koji ne mogu zbog svoga fizičkog stanja "izići" na Podbrdo ili Križevac, često su u stanju doći do Plavoga križa i imati iskustvo molitve na brdu.
Nakon susreta na Brdu ukazanja, gdje se čuo prvi poziv i odjeknuo u srcima vidjelaca i onda u milijunima hodočasnika, hodočasnički put u biblijskom smislu se nastavlja. Hodočasnik, koji dolazi opterećen svojim slabostima i grijesima i izranjen slabostima i grijesima drugih, mora nastaviti put koji je u isto vrijeme i Isusov put, koji je on prešao nakon Betlehema. Taj put je Isusa vodio preko drugog brda i drugog uzlaska s križem na vrhunac brda Kalvarije. Hodočasnik, slijedeći Isusa, hodočasnika, "izlazi i uzlazi" uz Križevac. Na njemu mu je omogućen susret s Isusom patnikom, koji trpi i umire, polažući svoj ispit za kralja mira upravo na križu, dok s ljubavlju prihvaća trpljenje i dok na križu moli i prašta. Tu je i Marija, patnica koja ostaje vjerna svojemu Sinu i u isto vrijeme ljubi kao što on ljubi, moli kao što on moli i prašta kad je on praštao. U svjetlu Krista koji tako prolazi zadnji dio svoga hodočasničkoga puta, hodočasnik prepoznaje s jedne strane neizmjernu ljubav, koja trpi za nj, i ljudsku zloću u kojoj prepoznaje sebe i svoje ponašanje i ponašanje drugih. To prepoznavanje ne ostavlja gorčinu u srcu, jer ni Isus nije umro u gorčini, nego budi želju za praštanjem, traženjem oproštenja i pomirenjem. Uzlaskom uz Križevac, hodočasnik dodiruje smrt i život, prolaznost i vječnost, ljubav i mržnju, molitvu i proklinjanje, pomirenje i osvetu, nasilje i milosrđe, siromaštvo i gramzljivost, nemoć i moć, istinu i laž, grob i uskrsnuće, dobrotu ljudi i njihovu zloću, padove i ustajanja. Takvim susretom na Križevcu se otvara hodočasnikovo srce Bogu i on je spreman kajati se za svoj grijeh, praštati i tražiti oproštenje. Tu čovjek prepoznaje svoj zemaljski put s Bogom i čovjekom. Bez ovakvog susreta čovjek ne bi mogao dodirnuti svoju patnju niti se otvoriti Bogu zbog svoje patnje i stradanja. U ovom hodu duša se priprema za novi susret koji se događa u hramu.
Zato se mora ostaviti dosta vremena za molitvu na Križevcu. Tu se moli križni put, koji je na Križevcu predstavljen u 16 postaja. Prva postaja je Getsemanski vrt, a zadnja uskrsnuće. Treba pred svakom postajom ostati i moliti i razmišljati o Isusu i ljudima oko njega te u svemu tome gledati sebe i svoje ponašanje i ljude oko sebe. Kad se tako iziđe uz Križevac, onda se u čovjeku događa ono što se i mora dogoditi: prepoznaje Isusovu ljubav kojom otkupljuje i prepoznaje svoj grijeh i slabost i potrebu za otkupljenjem. Posebno je važno moliti za vjeru, da se sve okreće na dobro onima koji Boga ljube. Na Križevac se ne izlazi da bi se ostavilo svoje križeve, nego da svoje križeve naučimo nositi i pomagati drugima da svoje križeve nose. Posebno je važno, kad se iziđe na Križevac da se ostane u molitvi pred križem, da se svjesno sjedinimo s Marijom, koja je stajala pod križem i pozvala nas da i sami dođemo pred križ i molimo. Pred križem se u dubokom razmišljanju pokazuju Isusu osobne rane i rane onih kojima smo mi zadali rane te trpljenja obitelji, Crkve i svijeta. Upravu tu treba moliti za ozdravljenje duhovno i zdravlje duševno.
To je vrijeme i mjesto potpune sabranosti i duhovne ozbiljnosti. Zato je vrlo daleko od hodočasničkog duha, kad se na Križevcu kod križem priča, jede i pije, što nažalost skupine i pojedinci često čine kao završetak svoga izlaska na Križevac. Protiv svakog hodočasničkog duha jest prodaja i bilo kakvo kupovanje ili ostavljanje otpadaka. I silazak s križa trebao bi biti u potpunoj sabranosti, kao što je Marija bila sabrana kad se vraćala s Kalvarije nakon što je sve proživjela i pokopala svoga Sina. Silazeći bi se mogla moliti krunica Sedam žalosti Blažene Djevice Marije.
Nakon takvog izlaska i povratka s Križevca duša hodočasnika je spremna za nove susrete.
U crkvi se hodočasnik susreće sa uskrsnulim Gospodinom koji daje svojim učenicima vlast da opraštaju grijehe i da slavljem euharistije hrane vjernike.
Nije stoga slučajno što je Međugorje za mnoge hodočasnike postalo mjestom obraćeničkih ispovijedi. Stoga je važno da se hodočasnike temeljitim ispitom savjesti pomogne da se pripreme za ispovijed. Već su u duši spremni za kajanje, praštanje i traženje oproštenja, za potpuno čišćenje duše i srca i pomirenje s Bogom i ljudima. Osim pripreme važno je da svećenici budu na raspolaganju i da svjesno imaju vremena za svaku ispovijed. Osim slušanja ispovijedi, svećenik treba u duhu Marijinu poticati vjernike ne samo da se čuvaju grijeha nego da nastoje rasti u dobru; ne samo upozoravati na grijeh, jer kršćanski život se ne sastoji samo u borbi protiv grijeha - nego u neumornoj borbi za dobro. Drugim riječima, prema porukama, Marija ne poziva samo da se ostvari odsutnost rata i sukoba, mržnje i drugih zala, nego da se aktivno sudjeluje u ostvarivanju mira, ljubavi, pravednosti. Tko tu aktivno ne sudjeluje, pa i ne griješi zbog nekoga sukoba, griješi jer nije dovoljno aktivan u dobru.
Marija jasno poziva i obrazlaže ispovijed:
Prvi dio večernjeg programa je molitva krunice. To je vrijeme priprave za svetu misu. Gospa sama je tražila da se pripremimo za misno slavlje. To je također vrijeme kad se mnogi vjernici u ozračju molitve ispovijedaju. Za vrijeme ove molitvene priprave je vrijeme ukazanja. Vjernici se okupljaju jer Gospa dolazi, ona moli i blagoslivlja sve te tako i svojom nazočnošću priprema vjernike za misno slavlje.
Sv. misa se slavi tako da se omogućuje svim vjernicima različitih jezika da što aktivnije sudjeluju u misi. Čitaju se evanđelja na jezicima hodočasnika i koliko je moguće i molitve vjernika. I pjesme za vrijeme misnog slavlja se prilagođuju tako da što više hodočasnika može sudjelovati.
Nakon sv. mise moli se Vjerovanje i Sedam Očenaša te molitva za ozdravljenje. Gospa je tražila da se ne odlazi odmah nakon mise, nego da se ostane s Isusom. To je najpogodniji trenutak za molitvu za ozdravljenje, jer smo prije pričesti rekli Isusu: Reci riječ i ozdravit će duša moja. Za vrijeme ove molitve događaju se mnoga nutarnja ozdravljenja, svjedoci smo i fizičkih ozdravljenja. Na koncu se mole slavna otajstva. Smisao ovih otajstava na koncu molitvenog programa i na završetku dana jest da duša i srce predosjete ono što čovjeka čeka nakon smrti. Osjetiti slavlje uskrsnuloga Gospodina, sudjelovati u njemu i baciti svoj duhovni pogled na Mariju, koja je slavno uznesena na nebo i okrunjena za Kraljicu. Tako se srce i duša otvaraju Božjemu životu i nadi, koja daje utjehu i snagu da se naš zemaljski put nastavi do konačne pobjede.
Ovakav program je htjela Gospa.. Zato treba preporučiti hodočasnicima da sudjeluju u cjelokupnom molitvenom programu. Nije važno što se sve riječi ne razumiju, jer se tajna ne može razumjeti već samo srcem shvatiti, te svi koji ostaju na cijelom programu znaju kako je on važan za hodočasnika. Događa se da neki hodočasnici ne budu na misi pod izgovorom da ne razumiju ili se čak nešto drugo organizira, kakav susret ili večera ima i onih koji doduše ostanu na programu ali za vrijeme sv. mise hodaju oko crkve i čekaju molitvu za ozdravljenje. To treba izbjeći, ostati na cjelokupnom programu i tako u dubini srca shvatiti što Gospa želi.
Od župne zajednice tražila je klanjanje četvrtkom nakon mise. Četvrtak je uvijek posebno dan euharistije i svećeništva. Govori i o svojoj nazočnosti u tim trenucima.
Dalje traži da se zaljubimo u Isusa u euharistiji. Samo onaj tko je zaljubljen ima vremena:
Tijekom vremena uveden je klanjanje srijedom navečer i subotom te uoči velikih blagdana. U kapelici klanjanja mnogi vjernici nalaze trenutke tišine i ostvaruju susrete s Isusom u euharistiji. Mnogi su vjernici euharistijsko klanjanje prvi put zapravo doživjeli u Međugorju i to iskustvo prenijeli u svoje molitvene skupine a s vremenom i u župne zajednice. Postoje već skupne hodočasnika koje su u svojim župnim zajednicama organizirale trajno klanjanje. Klanjanje po sebi je susret s Isusom u euharistijskom kruhu. Kad vjernik sam klanja, onda je dobro sa što manje riječi ući u tišini i ostati pred Isusom. Često se spominje iskustvo sv. Ivana župnika iz Arsa: Ja njega gledam i on gleda mene. Biti pred Isusom u tišini znači ulazak u tajnu njegove euharistijske nazočnosti, znači zaustaviti svu trku, i vanjsku i nutarnju, i imati iskustvo vječnosti. Kad se klanjanje obavlja u skupinama onda je nužno imati kratke meditacije koje pomažu da se uđe u nazočnost Isusovu, te lagane pjesme i mnogo šutnje. Ne smije biti prenatrpano razmišljanjima u obliku propovijedi. Ne bi se trebala moliti krunica niti kakve litanije. Zaista treba ostati na što jednostavnijim oblicima molitve i pjesme, da duša ima vremena ući u tišinu.
Kod organiziranja hodočasničkih dana u Međugorju treba paziti da se hodočasnika ne razvuče previše u trci za predavanjima, izletima, isl., nego mu pomoći da nađe vremena i za ovaj način susreta s Isusom.
Osim susreta s Isusom na Križevcu kad hodočasnik susreće Isusa koji trpi i s njime uzlazi prateći ga na njegovu križnom putu, u crkvi se petkom nakon mise obavlja čašćenje križa i na koncu moli za ozdravljenje. To je opet pogodan trenutak kad se hodočasnik susreće s križem našega Gospodina Isusa Krista po kojemu nam je došlo spasenje i ostaje pred znakom Isusove ljubavi. Molitva pred križem se organizira slično kao i klanjanje Isusu u Presvetom oltarskom sakramentu. Gospa govori u poruci:
Ovo je također važan dio hodočasničkog programa jer se vjerniku dogodi da nikako ne susreće Isusa patnika. Tko nije s Isusom u patnji, taj će teško ući u tajnu ljubavi koja trpi i koja pobjeđuje uskrsnućem.
I kad pogledamo večernji program četvrtkom i petkom te subotom s večernjim klanjanjem, prepoznajemo zapravo sveto trodnevlje - Veliki četvrtak, Veliki petak i Veliku subotu s liturgijom bdjenja i čekanja uskrsnog jutra. Zato nedjeljno jutro može biti radosna pobjeda nad zlom i grijehom, smrću i tamom, jer se prolazi s Isusom od Velikog četvrtka - ustanove euharistije, Velikim petkom - njegove smrti i Velikom subotom - pripreme za uskrsnuće.
Tako se može otkriti sva punina Gospine škole. Ona nas želi voditi i pomoći nam u susretu s Isusom koji je naš Život i naše Uskrsnuće.
Međugorski hodočasnik ima priliku, osim biti na mjestima na kojima se Bog po Mariji, koja se ukazuje, približio čovjeku, susresti i osobe preko kojih je On preko Marije progovorio. Oni su važni svjedoci i pomoć na putu susreta s Bogom. To su vidioci. Njihovo svjedočanstvo je stoga vrlo važno. Njihova je osnovna zadaća da jednostavno prenesu Gospine poruke i da kažu svoje iskustvo susreta s Marijom. I vidioci i hodočasnici moraju paziti. da ne prelaze ovu granicu poruke i osobnog iskustva. Opasno bi bilo kad bi se vidioci pretvorili u specijaliste za sva pitanja, na koja bi davali odgovore, jer bi se onda lako moglo dogoditi da se susreti s njima pretvore u susrete s onima koji sve znaju odnosno da se pretvore u proročišta, gdje ljudi traže odgovore a ne slušaju poruke. To bi hodočasnike smelo, jer ne bi uvijek točno mogli razlikovati što je Gospina poruka, a što njihovo osobno razmišljanje. U ovim susretima je zacijelo nazočna i znatiželja koja pokreće hodočasnika. Znatiželja u sebi je nešto pozitivno, ona je motiviranje hodočasnika da se lakše odluči na "izlazak iz svoje svakodnevnice". Samo, znatiželja se mora pretvoriti u poticaj za daljnje susrete s Bogom koji na ovaj način govori svome narodu. (Kako se i ne bi budila znatiželja susreta s osobama, koje tvrde da svakodnevno imaju susrete sa Gospom!) Znatiželja čini čovjeka spremnim da sluša i osluškuje te lakše prihvaća ono što čuje da Bog govori. Stoga je važno da se put nastavi preko Brda do susreta u crkvi, u doživljavanju sakramentalne stvarnosti.
Smatram da je za međugorskog hodočasnika kao poticaj dovoljno susresti jednoga od vidjelaca. Treba izbjeći neprestanu trku za vidiocima i ne precjenjivati njihovu ulogu. Postoji opasnost da se oko vidjelaca stvori "krug prijatelja" koji mogu početi rabiti svoju blizinu s vidiocima i stvarati o sebi kod hodočasnika posebnu predodžbu za moguće poslove i dobitke, tako da npr. tko kao hodočasnik bude u kući vidjelaca mora više platiti ili se smatra posebno privilegiranim. Takve i slične opasnosti se moraju izbjeći za dobro vidjelaca, hodočasnika i, na koncu, za dobro poruke koju prenose.
Činjenica je da mnogi hodočasnici u Međugorju svjedoče da su vidjeli i posebne znakove na nebu ili na križu, ili osjetili posebno intenzivnu Marijinu nazočnost i njezine pozive. Iako je teško kazati što se objektivno događa, ipak se mora naglasiti da je i to važna činjenica u hodočasničkom hodu. Međutim, i ovdje vrijedi pravilo da je zadnji kriterij svega ono što hodočasnik čini nakon iskustva izvanrednih zahvata Božjih. Ovomu se mogu dodati i duhovna, duševna i fizička ozdravljenja. Oni koji su ih iskusili, svojim svjedočenjem pobuđuju, uz vjeru i znatiželju, te motiviraju ljude da ostave svoj svakodnevni život i zadaće, i pokreću se prema mjestu i osobama koje su izvanrednim zahvatom Božjim postale cilj mnogih hodočasnika.
Poseban znak hodočašća jest Gospina poruka da se posti o kruhu i vodi. Kruh je osnovna čovjekova hrana, time i znamen života. Voda je također nezamjenjiva u čovjekovu životu. Osobito vrijedi kao znak duhovnog čišćenja. Već u samim tim dvjema stvarnostima i znakovima sadržana je poruka: vratite se životu i živite, iziđite iz svojih prljavština i postanite čisti.
Jednostavno rečeno, pozvani smo da sasvim svjesno živimo dva dana o kruhu i vodi. To je idealni post. Međutim, tko može shvatiti i živjeti doslovce ovako, sigurno dobro čini i duši i tijelu, ali se ipak mora uzeti u obzir i naš svagdanji život, problemi i poteškoće. Uostalom, ovakav poziv je svakako poziv da se na nj odgovori u punoj slobodi i odgovornosti. Kruh i voda su osnovna sredstva hodočasnika staroga doba. On ništa drugo nije mogao nositi sa sobom na višednevna i višetjedna pješačenja. Živeći i hodeći tako s kruhom i vodom, čovjek se čistio i osposobljavao za susret s Bogom, izlazio iz svoje svakodnevnice i pohađao mjesta gdje se Bog objavljivao i osobe kojima se objavljivao.
Vrlo važan susret za hodočasnika je i susret s mladima koji se nalaze u zajednici s. Elvire. Oni daju konkretno svjedočanstvo svoje ovisnosti o drogi i o putu izlaska iz smrti u život, iz potpune neslobode, kriminala i bezboštva u slobodu i mir, koji Boga daje kad mu se čovjek otvori. Tu mnogi hodočasnici, posebno roditelji, postaju svjesni svoje uloge i prepoznavaju svoje moguće propuste u odgoju ali i nadu da se sve može okrenuti na dobro. Mladima je ovaj susret također važan, jer se u iskrenim ispovijedima ovisnika prepoznaju i shvaćaju sve opasnosti modernih zala - droge i alkohola. Svaki od njih i svi zajedno su poseban dokaz što se događa u čovjeku kad se susretne s Bogom i odluči se za nj. Često se dogodi da nakon susreta sa zajednicom hodočasnici traže ispovijed ili razgovor sa svećenikom, jer su upoznali svoje propuste ili trebaju savjet. Ova postaja na hodočasničkom putu kroz Međugorje mnogima je pomoć: vraćaju se kući svjesni svoje odgovornosti ali i opasnosti koje mogu zaustaviti čovjeka na njegovu putu prema miru, jer se svaka ovisnost upravo u tome prepoznaje što je čovjek ovisan, zarobljen i zatvoren u horizonte ovoga svijeta. Tu se pojavljuje duboka čežnja za nastavkom puta u slobodi i odluka za borbu protiv ropstva.
Sve se ovo događa i oblikuje se hodočasničko mjesto i način hodočašćenja sa svim dimenzijama, koje čovjek u sebi nosi. Kad postanemo svjesni da se ovo događa koncem dvadesetog stoljeća, stvari postaju još zanimljivije i razumljivije. Čovjek, tražitelj Boga, danas je zatrpan mnoštvom ponuda koje mu u njegovu svakodnevnom životu prijete gubljenjem smisla za život i upadanjem u crnilo beznađa, te na koncu gušenjem i smrću. Što se više udaljava od Boga, čovjek ga više traži i postaje osjetljiviji na sve ponude koje mu nude neku sigurnost i obećavaju mir. Čovjek sve više izlazi iz svoje svakodnevnice, ako ne kao bogotražitelj, onda svakako kao onaj koji izlazi iz svoje svakodnevnice uživajući opojna sredstva koja ga odvlače od njega samoga, od svih ljudskih i kršćanskih vrednota, zarobljavaju ga. Droga i alkohol, panseksualizam i hedonizam, trka za vlašću i novcem nisu ništa drugo nego "hodočašće" iz stvarnosti u nestvarnost, iz nade u beznađe, iz stvaralačke suradnje s Bogom u razaračko ponašanje prema sebi i drugima. Porast samoubojstava, ozakonjeno ubijanje nerođenog života sve do devetog mjeseca i čak pri samom rođenju, nisu ništa drugo nego pokušaj čovjeka da sebi stvori nove prostore u kojima će nadvladati sivilo svoje zatvorenosti u horizonte ovoga svijeta. Nasilje koje se očituje ratovima, svakodnevnim ubojstvima, također je dokaz da je čovjeku postalo pretijesno i da traži svoj životni prostor - ali uvijek bez Boga.
Uz ove katastrofalne pokušaje da čovjek nekamo krene i negdje iziđe, pojavljuju se i bivaju prihvaćene i na koncu ovoga stoljeća i milenija teorije "novoga doba" (new age!), koje čovjeku obećavaju spasenje i mir ali bez obraćenja Bogu. Mnogi meditativni pokreti, koji zahvaćaju ljude, posebno mlade, obećavaju mir i spasenje ulaskom u samoga sebe i pronalaženjem i aktiviranjem svojih vlastitih snaga i energija. Dok jedni obećavaju novo vrijeme, koje će doći, drugi predviđaju katastrofe i apokaliptične događaje, u kojima će mnogi ljudi i narodi biti zbrisani s lica zemlje, a ostati samo neki ili izabrani ili slučajni sretnici.
Papa Ivan Pavao II. neumorno poziva sve kršćane i sve ljude da se pripreme za ulazak u treći milenij, ali s Isusom i Marijom. U enciklici "Majka Otkupiteljeva" (1987.) govori se o Mariji koja hodočasti s Crkvom hodočasnicom, koja živi svoje drugo došašće i kao Majka i Učiteljica i Hodočasnica priprema Crkvu za 2000. rođendan njezina Sina, jer ona nas može najbolje pripremiti za susret s Isusom kojega bolje pozna od svakog drugog sveca, budući da mu je bila i Majka i Učiteljica.
Ako se igdje ova Papina riječ može primijeniti i ako se igdje ostvaruje Marijino hodočasničko raspoloženje, onda je to Međugorje. Ona svakodnevno "hodočasti" i objavljuje se već uskoro 18 godina i uči narod Božji moliti i postiti, hodočastiti i pronalaziti Boga i vraćati mu se cijelim srcem. U poruci od 25. kolovoza 1998. (nakon 17 godina i dva mjeseca svoje nazočnosti u Međugorju) Marija veli:
Međugorje je, dakle, hodočasničko mjesto u pravom smislu te riječi i što se tiče objavljivanja Boga i što se tiče potreba čovjekovih i što se tiče mogućnosti susreta s Bogom i kao odgovor na sve pozive koje je Papa uputio u vrijeme otkad je počeo pripremati svijet za ulazak u treći milenij.
Dobro je upozoriti i na opasnosti koje se nalaze u svakom mjestu gdje se ljudi okupljaju, pa stoga ni Međugorje od njih nije izuzeto. S jedne strane, treba paziti da poruka ostane čista i njezina konkretna primjena u liturgiji jasna (molitva, misa, klanjanje, ispovijed, odlasci na brda), a s druge strane trebaju protagonisti ostati ponizna i otvorena oruđa preko kojih Bog djeluje. Treba svakako izbjeći opasnost da se poruka ne zaguši materijalizmom, turističkim duhom, trkom za novcem i komercijalizacijom. Treba upozoravati one koji hodočasnike prate da im to ne postane "biznis" i one koji ih primaju, da ne zaborave razlog njihova dolaska u Međugorje. Svima je jasno da gdje se pojavi trka za novcem, gdje se unese svjetski duh natjecanja tko će više dobiti i više primiti, onda je u opasnosti pravi hodočasnički duh. Posebno opet treba paziti da se ne zlorabi ljudska znatiželja, nego da je se na pravi način kanalizira i vodi. Bez pretjerivanja se može reći da je duhovno u Međugorju još uvijek prepoznatljivo i da svim nabrojenim opasnostima nije ugušeno.
Kad se vrate kući hodočasnici moraju također paziti da nastave u istom duhu, te se čuvaju od fanatizma i elitizma, dakle, da ne stvaraju skupine odvojene od župne zajednice. Treba se odlučiti za osobnu, obiteljsku molitvu te se uključivati u molitvene skupine i po mogućnosti stvarati slične uvjete za molitvu. Međugorje nije darovano da se nešto bolje zna, nego da se bolje živi evanđelje Isusa Krista, koji je jedini Spasitelj.
Uz moguće iznimke, i ovdje možemo bez pretjerivanja reći da se posvuda nastoji ostati u duhu Marijinih poruka i nastaviti živjeti evanđelje. I ovdje je Međugorje ostvarilo nešto što je od izvanredne važnosti. Međugorski svećenici i djelomično vidioci odlaze na susrete po cijelome svijetu, na kojima se okupljaju tisuće vjernika, kojima se pomaže da ostanu na pravome putu. To nijedno drugo svetište nema. Pa i ovaj susret nije ništa drugo, nego da shvatimo svoju ulogu u ovom veličanstvenom zahvatu Božjemu i da je dostojno izvršimo. U nadi da će Bog preko Marije i dalje voditi ono što je među nama započeto, recimo s Marijom: Neka bude volja Tvoja. Spreman sam učiniti sve što mi kažeš, a pomozi mi da shvatim što od mene tražiš.