Riječ o Crkvi kojoj je stalno potrebna obnova znatno je prožimala povijest Crkve kroz stoljeća. Uvijek iznova bilo je unutar crkvenih zamaha onih koji su pokušavali radikalno živjeti evanđelje (npr. osnivanje redova od strane Benedikta iz Nursie, Bernharda iz Clairvauxa, Franje Asiškoga i Ignacija Lojolskog).
Nasljedovanje Krista stoljećima je uglavnom bilo povezano sa duhovnošću redova. Neka posebna "duhovnost laika" razvila se ponovno tek u 20. st. Riječ o Božjem narodu kao "izabranom rodu" i "kraljevskom svećenstvo" (1 Petr 2,9) ponovno je otkrivena. Većina duhovnih pokreta osnivana je prije Drugog vatikanskog sabora; Koncil je naime snažno utjecao na same ove pokrete i na njihovu vitalnost. Ovdje se samo ukratko mogu navesti neke teme vodilje kao povezujuće točke: nauka o povijesno putujućem Božjem narodu, o Tijelu Kristovu u jedinstvu i različitosti svih udova, o časti pojedinih karizma i darova u Crkvi, o prvorazrednom značenju zajedničkog svećenstva svih vjernika, o uzajamnom djelovanju laika i klerika. Ovaj se odnos može nepobitno pokazati jednim centralnim tekstom. Tako se u Konstituciji o Crkvi "Lumen gentium" kaže o karizmama: " Osim toga, isti Duh Sveti ne samo da po sakramentima i službama Božji Narod posvećuje i vodi i krepostima ga uresuje, nego svoje darove "dijeleći kako hoće" (1 Kor 12,11), dijeli među vjernike svakoga staleža također posebne milosti, kojima ih čini sposobnima i spremnima da prime razna djela ili dužnosti korisne za obnovu i veću izgradnju Crkve, prema onomu: "Svakome se daje očitovanje duha na korist (1 Kor 12,7). Te milosne darove, bili oni najsjajniji bilo pak jednostavniji i općenito rašireni, budući da su osobito prilagođeni potrebama Crkve i korisni, treba prihvatiti sa zahvalnošću i utjehom" (LG 12).
Iz ovog koncilskog teksta koji je jamačno jedno od najupečatljivijih svjedočanstava obnove kroz Drugi vatikanski koncil postaje jasno što se misli pod "duhovno" kad se misli na pojam duhovni pokreti: to je duhom vođena i karizmama oblikovana stvarnost kao što postaje živa u području vjere, nade i ljubavi.
Pokazatelji da novi duhovni pokreti stoje u uskoj vezi sa velikim temeljnim snagama postkoncilske obnove i sa mnogim drugim strujanjima današnjeg crkvenog života koji se i međusobno oplođuju, nalaze se često u izjavama i dokumentima Crkve. Izjava Biskupske konferencije Njemačke u pogledu lineamenata za biskupsku sinodu 1987. kao najvažnije temeljne oblike zajednica u apostolatu laika spominje klasične katoličke udruge, duhovne pokrete i bazične zajednice (usp. Izjava 2.5, izdano od Tajništva Njemačke biskupske konferencije kao naputak 45, 2. svibnja 1986., 18 sl.). Postsinodalno Apostolsko pismo "Christfideles Laici" (CL) naglašava za udruživanja laika i bogatstvo raznolikih darova koje Duh oživljuje u Crkvi (usp. nav. dj. 29). Tako su nove duhovne zajednice u središtu života Crkve, sudjeluju u njezinom mnogostranom samoostvarivanju te su Crkva u jednom izvornom smislu. Ovisno o strukturi, iz toga svakako slijede i pravna pitanja, kako se naime posebice odnose prema združenim članovima crkvenog života i prema duhovnoj službi. Novo crkveno pravo je stvorilo široki prostor različitim oblicima ostvarenja , koji još ni iz daleka nisu iscrpljene i (usp. CIC 1983., Can. 113-123, 215, 223, 298-329).
Biskupska sinoda 1994. raspravljala je o "Bogu posvećenom životu i njegovu poslanju u Crkvi i svijetu". Već su u pripremnim dokumentima opisane su "nove zajednice i obnovljeni oblici života prema evanđelju". Postsinodalno Apostolsko pismo "Vita Consecrata" koje je predstavljeno 25. ožujka 1996. povezuje opis novih zajednica s naputkom da nova udruživanja nisu alternative ranijim institucijama, već dar Duha koji se očituje znakovima vremena i koji je izvor zajedništva i vječne obnove života (usp. VC br. 62).