Međugorje postaje mjestom susreta i za njaveće crkvene dostojanstvenike. Tako je nakon 18-te obljetnice Međugorje posjetio kard. Bernardino Echeverria Ruiz iz Ecuadora, nadibskup u mirovini iz Guayaquil.Ostao je puna dva dana. Prije polaska smo ga zamolili za razgovor. O sebi i svojim dojmovima, izmeðu ostaloga, kazao je i ovo:
“Ja sam nadbiskup u mirovini iz Ecuadora. Za nekoliko mjeseci a još u ovoj godini ću slaviti pedesetu obljetnicu biskupstva. Bio sam prvi biskup Ambata, koji je bio potpuno razrušen potresom. Onda sam postao nadbiskup Guayauquila, najvećeg grada u Ecuadoru. S pomoću Božjom sam tamo mogao napraviti jedno veliko djelo. Kad sam došao bilo je šezdesetak župnih zajednica, a kad sam ja otišao bilo ih je već preko 150, u što ne računam kapelice. Kad sam otišao u mirovinu htio sam se vratiti u franjevački samostan i tamo mirno živjeti, jer sam ja franjevac. Međutim, nuncije apostolski me je zamolio da budem apostolski administrator druge biskupije, jer je u to vrijeme aktualni biskup bio na samrti, a grad je bio razrušen potresom. Ja sam rekao: Ne želim ići ni pod kakvu cijenu, jer želim mirovinu, ali ako me pošalju, otići ću pod poslušnost. Prihvatili su taj uvjet i poslali me. Tako je moj život protekao u obnavljanju Crkve, kao što je sv. Franjo najprije čuo riječ s križa da ide obnoviti Crkvu.
Bila mi je velika želja odmah doći u Međugorje, ali to nije bilo moguće do sada i tako sam sretan što sam došao. Što se tiče poruke, već nam je dobro poznata, jer je potpuno biblijska. Ono što me je privlačilo je želja da doživim ovu župnu zajednicu i susretnema braću franjevce koji obavljaju tako divan posao ovdje. To je prava evangelizacija. Kad sam sudjelovao jučer na večernjoj misi, to je za mene bilo veličanstveno iskustvo. Ovdje se ima vremena za molitvu, za slavljenje mise. Osjetio sam svu pobožnost dok smo prije sv. mise molili krunicu. To me je sve duboko dirnulo. Shvatio sam da je osim poruke koju je Gospa dala, ovdje tako važna njezina nazočnost. Bog ovdje govori preko Marije ne samo vama, nego svim narodima i svim kulturama. Ovamo se ne dolazi zbog turizma. Ovamo se dolazi zbog ispovijedi, susresti Boga. Ovo je božanski trenutak za svijet. Osim poruke i nazočnosti Marijine važan je sav rad koji se ovdje čini. Ja osobno ovdje osjećam početak obraćenja cijele Europe. Vidio sam toliko ljudi koji čekaju na ispovijed. Mnoštvo se vjernika pričešćuje, slavi sv. misu. A to je ono što nama svima u pastoralu mora biti prvenstveno i najvažnije, da budemo ljudima na raspolaganje. Tu se to događa. Zahvalan sam Bogu što sam susreo ovdje svoju braću franjevce i hrvatski puk i osjetio vašu vjeru.
Poruka koju svima želim reći jest: Gledajmo naprijed. Ne bojmo se ničega, jer je Marija s nama. Kad nju slijedimo, doći ćemo Kristu. Svijet će se obratiti kad prihvati Mariju i njezine poruke. Čestitam svojoj braći franjevcima i ponosan sam na sve vas, (jer i ja sam franjevac!) jer moja braća franjevci ovdje imaju pravu franjevačku zadaću: obnavljaju Ckrvu Kristovu, kao što je Krist u San Damjanu rekao našem serafskom ocu Franji: Obnovi moju Crkvu. To je ono što me ovdje oduševljava. Ostajem uz vas kao vaš manji brat i molim za sve vas. Bog neka vas blagoslovi na zagovor sv. Franje i Kraljice mira.”
U nedavno objavljenoj knjizi "Marijina riječ", talijanskog autora Luciano Moia, predgovor je napisao kardinal Ersilio Tonini, nabiskup u miru talijanskog grada Ravenne. Donosimo najzgusnutiji izričaj o Međugorju, kao odgovor na postavljeno pitanje.
Pitanje: "U svim mjestima gdje su ukazanja, bilo istinita ili predpostavljena, postoje izvanredni poticaji na pobožnost. Vidljiva su obraćenja, povratak molitenom životu, ponovnom otkrivanju vjere. Tko je posjetio Međugorje govori da se tamo vjera čak može udisati, nadnaravno postaje opipljiva stvarnost. U društvu, kao što je naše, hladno i indiferentno, zar se to ipak ne bi moglo smatrati jednim malim ili velikim čudom?",
Odgovor: "Da, znam da se sve to ispituje. U Međugorje dolaze tisuće hodočasnika, moli se, otkriva se vjera. To je jedan veliki dar i stoga zahvaljujemo Bogu. No, Crkva prije nego izreče svoju sud, čeka. To je ispravna opreznost. Svaka dvojba treba biti istražena, svaka nesigurnost riješena. Ja osobno mislim, da kolebljivost bojazni mjesnog biskupa, zajedno sa svim nijansama različitih stavova , trebaju biti razlogom za razmišljanje. Ipak bit će potrebno sačekati službeni stav Vatikana. Pouzdajem se u Kristovo obećanje dano apostolima i njihovim sljedbenicima do konca svijeta: sud Crkve, koji je izrečen u Kristovo ime, jest onaj koji će me uvjeriti u vjerodostojnost pojedinih ukazanja ili nadnaravnih događaja."
Luciano Moia: "Parola di Maria" (Edizioni segno, Udine, 1996, str. 13).
Kardinal Emmanuel Wamala iz Ugande posjetio je Međugorje početkom lipnja ove godine. Po povratku u domovinu poslao nam je pismo u kojem između ostalog stoji:
"... Sjećanje na moje hodočašće u Međugorje još živi u meni. Moje iskustvo tog svetog mjesta moglo bi se sažeti u tri točke: molitva, pokora i zajedništvo u vjeri. čini mi se da su to i glavna obilježja Međugorja. Uistinu imate razloga biti zahvalni Bogu. Dijelimo s vama zajedničku nam radost."
U svibnju su Međugorje posjetila dva kardinala: Kardinal Wamala iz Ugande i Kardinal Margeot s otoka Mauricijusa.
Prigodom svog boravka od tjedan dana Kardinal Wamala je rekao: "Promatrajući poteškoće u kojima se nalazi moja i vaša zemlja zajedno s cjelokupnim čovječanstvom, kao kardinal osjećam potrebu poručiti svima da moramo nastaviti moliti za mir u svijetu. Međugorje je uistinu mjesto molitve za mir. No, trebamo znati da molitva nije dovoljna, trebamo nešto i učiniti da mir bude. Poglavito vi koji živite ovdje. Jutros sam u ovom mjestu spoznao da je mir u nama samima. U Međugorju sa osjećam dobro, klima je ugodna, ljudi su ljubazni, pobožni, postoji poseban način molitve, razgovora i ljubavi. Ovo je uistinu mjesto gdje ljudi dolaze podijeliti svoje brige jedni s drugima".
Kardinal Jean Margeot, umirovljeni biskup Port Louisa s otoka Mauricijusa, nakon nekoliko dana provedenih u ovom svetištu rekao je da odlazi zadovoljan proživljenim iskustvom.
Smatran je jednim od najdubljih teologa našega vremena. Bio je stalni član papinske teološke komisije. Napisao je zamašan broj teoloških knjiga i rasprava. Poznat je i kao vrsni voditelj duhovnih vježbi.
"Monsinjore!
Kakav li ste samo žalostan dokumenat razaslali po cijelom svijetu! Bio sam duboko pogođen kad sam vidio na ovaj način degradiranu biskupsku službu. Umjesto da se strpite, kao što vam se preporučivalo s višeg mjesta, Vi grmite i bacate jupiterovske strijele, ocrnjujući renomirane i nedužne osobe, dostojne Vašega poštovanja i Vaše zaštite. Vi ponovno izlazite s optužnicama koje su sto puta pobijene."
(Ljudevit Rupčić, Istina o Međugorju, Ljubuški - Humac 1990., str. 134.)
Poznat je po čitavom svijetu najviše zbog svoga stava prema komunistima u bivšoj državi čehoslovačkoj. Mnogo je pretrpio za katoličku vjeru.
"Mislim da mi ovdje dugujemo i događajima u Međugorju dio ovoga velikoga našeg vjerničkog proljeća, koje nam je Bog darovao po Mariji. Militva i post, vjera i obraćenje, te pozivi na mir, mogu biti samo od Boga. Susreo sam mnoge koji su hodočastili u Međugorje. Oni su puni nade i volje da svjedoči i proživljavaju svoju vjeru. Znam mnoge vjerničke skupine koje su mi posvjedočile da moli i poste i da su to počele činiti u Međugorju. Narod je gladan i žedan Božje riječi. Pa kad ljoj ljudi na bilo koji način postave zapreku, onda se Bog pobrine na drugi način pronaći i okupiti svoju djecu. Ja sam duboko zahvalan Bogu za Međugorje. A ono mi se dobro uklapa u sedamdesetu obljetnicu fatimskih ukazanja i u ovu Marijansku godinu. Jednostavno, čujem mnogo, ali bih uvijek želio još više čuti o Međugorju. Oh, kako bih rado hodočastio u Međugorje i tamo se napojio novom nadom. A to bi isto poželjeli i mnogi moji vjernici."
(Slavko Barbarić, Razgovori, Sveta baština, Duvno 1990., str. 182-183.)
"Mi biskupi, nakon trogodišnjega komisijskog studija prihvatismo Međugorje kao proštenište, kao svetište. To znači da nemamo ništa protiv ako netko časti Majku Božju na način i u skladu s crkvenom naukom i vjerom... Zato to prepuštamo daljnjem studiju. Crkvi se ne žuri." (Glas Koncila, 15. kolovoza 1993.)