Ukazanja, Viđenja, Objave

Kriterij s obzirom na Crkvu

U odnosu na zajednicu vjernika i njezino reagiranje na poruke vidjelaca ustvari ne može ne biti nekih posve novih i drukčijih kriterija od ovih već spomenutih. Ni ovdje se s teološkog gledišta nema što drugo primijeniti osim "pravilo za razlikovanje duhova" (1 Kor 12,10). Nešto više o tome nalazimo kod Ivana: "Ljubljeni, nemojte vjerovati svakom duhu, već duhove podvrgnite kušnji da vidite jesu li od Boga, jer su se pojavili mnogi lažni proroci u svijetu. Po ovom poznajete duh Božji: svaki duh koji priznaje: Isus Krist došao je u tijelu, od Boga je; svaki duh koji takvim ne priznaje Isusa nije od Boga" ( 1 Iv 4,1-3; usp. Iv 5,1-4). Istina, ovaj tekst odaje specifičnost Ivanove zajednice u kojoj je krivovjerje gnoze nijekalo Isusovo utjelovljenje, ali on može služiti kao opći kriteriji utoliko što ističe središnje značenje Isusa Krista za ljudsko spasenje. Kod Pavla je u Korintu također u pitanju mjesto i uloga Isusa Krista u životu zajednice vjernika, ali pod jednim drugim vidom. "Korintski pneumatičari nemaju problema s krivim učenjem nego s demonskim makinacijama pogana," što se izravno osjeća u ćudorednom životu pojedinaca u zajednici. Ali i u jednom i u drugom slučaju takvi poticaji ne mogu doći od Duha Božjega nego samo do Zloga.

Još na jednom mjestu Apostol govori o provjeravanju karizmi, ali opet pod sasvim drugim vidom, naime s obzirom na njihovu korist za izgradnju zajednice (1 Sol 5,21; usp. 1 Kor 14). Što pojedini darovi više doprinose izgradnji i učvršćenju zajednice, to je sigurnije da su plod Duha, a ako razaraju zajedništvo, mogu biti samo plod Zloga. Naravno da je ovdje u pitanju samo stvarno zajedništvo vjere i ljubavi. Zato isti Pavao može reći na drugom mjestu: "Potrebno je, doista, da među vama budu rascjepi, da se očituju prokušani među vama" (1 Kor 11,19).

Postoji još jedno opće upozorenje na budnost i trijeznost (1 Pt 5,8), I to je sve što nam Novi zavjet ima reći o ovom delikatnom pitanju. Ipak, iako nam ne pruža više sasvim konkretnih riječi, Novi zavjet sadrži nešto što se poput crkvene niti provlači kroz sve njegove spise, a što predstavlja bitni uvjet Božjeg djelovanja. To je ona otvorenost i receptivnost s obzirom na Duh Božji koju nalazimo najjače izraženu kod Marije. Ta otvorenost i receptivnost temelji se na spremnosti i raspoloživosti za sve što će on čovjeku darovati i što će od njega zahtijevati.

U svjetlu ovih nekoliko sasvim načelnih smjernica Novoga zavjeta moramo pokušati iste one kriterije koje smo provjeravali na vidiocima primijeniti na Crkvu kojoj vidioci prenose svoju poruku. Ako je ukazanje spasenjski događaj koji mora imati milosni cilj, onda je vrlo važno promatrati odjek toga ukazanja, odnosno njegove poruke među vjernicima i plodove koje ono donosi. Kristološka dimenzija spasenja, koju smo već više puta naglašavali, mora i ovdje biti kriterij. Presudno je pitanje, da li neko ukazanje vodi Kristu ili udaljuje od njega. Kada bi Krist bio potisnut u stranu, makar se ne zna kako razvijali drugi oblici pobožnosti, toj pojavi bi valjalo pristupiti krajnje skeptično.

Drugim riječima, što je poruka ukazanja bliža onoj Isusovoj koju nam nudi Novi zavjet, a to je poziv na obraćenje, tim je veća vjerojatnost autentičnosti. Konstatirali smo već da objava koja stiže preko privatnog ukazanja može imati samo poticajni karakter u odnosu na ono što je već o Objavi sadržano. Zato je logično da se sadržajna škrtost i kratkoća poruke moraju uzimati kao pozitivan znak, a pogotovu ako takva poruka ipak nalazi odjeka u narodu Božjem i donosi plodove obraćenja.

I ovdje je kao i u slučaju vidjelaca važno iskustvo utjehe i mira. Mir je bez sumnje jedna od središnjih tema čitave Biblije. On je u tolikoj mjeri pojam za sve darove koje Bog daje čovjeku da su bile moguće personificirajuće formulacije i u Starom i u Novom zavjetu. Starozavjetni pisac veli za Jahvu da je on mir (Suci 6,24), a apostol Pavao kaže za Isusa Krista: on je naš jedini mir! (Ef 2,14). Njegovo rođenje prati poruka mira (Lk 2,14), on blagoslivlja mirotvorce (Mt 5,9), kao Uskrsli on svojim učenicima najprije daruje mir (Lk 24,36; Iv 20,19; 21,26). Ali taj Kristov mir ne ostvaruje se automatski i bezuvjetno. On je uvijek plod prihvaćanja njegove riječi i obraćenja. Isus ne pozna nikakvu drugu vrstu mira, nikakav truli mir pod svaku cijenu. On se ne usteže svoju riječ usporediti s mačem koji razdvaja (Mt 10,34; Lk 12,51). Ona je onima koji je prihvaćaju izvor mira, ali u isto vrijeme onima koji je preziru izvor tjeskobe.