Ukazanja, Viđenja, Objave

Mistička i proročka viđenja

S obzirom na njihovu svrhu teologija dijeli viđenja na mistička i proročka. Prva se odnose isključivo na određenu osobu i njezin osobni razvoj u duhovnom životu, kao što je bio slučaj kod tolikih mističara u povijesti Crkve. Naravno, to ne isključuje ni određeni vid javnosti koji će takva viđenja poprimiti budućim eventualnim javnim štovanjem toga mističara ako bude uzdignut na stupanj blaženika ili sveca. U tom smislu bismo mogli i stroga privatna viđenja uzeti kao karizme u širem smislu riječi. Suprotno tome proročka viđenja imaju od početka javni karakter. Ona su dar ili karizma pojedincu ili nekolicini pojedinaca na korist čitavoj Crkvi. Tu se odmah od vidioca traži da se obrati svojoj okolini i konačno čitavoj Crkvi porukom koju je sam primio. Kao tipičnom primjeru za ovu vrstu viđenja uzima se Gemma Galgani, a za drugu M. M. Alacoque.

Promatrano s gledišta doživljavanja vidioca mistično viđenje je uvijek intenzivnije i snažnije utječe na mijenjanje osobnog vidiočeva života nego je to slučaj kod proročkog. To je razumljivo i otuda što su mistička viđenja imala osobe koje su redovito veće bile postigle zavidan stupanja svetosti, dok su nosioci proročkih viđenja najčešće sasvim "slučajno" izabrani između običnih vjernika, i to u najvećem broju slučajeva djeca, još nedorasla za dublje mistične doživljaje. Zato takva viđenja ne utječu tako snažno na osobu vidioca i on se puno polaganije mijenja u pogledu svetosti svoga osobnog života.

Budući da se u prvom redu radi o karizmi za druge, vidiocu je uvijek potreban netko tko je upućeniji od njega u tajne duhovnog života i tko će ga u tom voditi; inače postoji opasnost da dođe do raskoraka između uloge koja im je povjerena i svetosti njihova života. Zbog okolnosti da su vidioci najčešće djeca, njihovo viđenje, makar bilo tjelesno-objektivnog karaktera, dakle, kako se to obično kaže, trodimenzionalno, u odnosu na doživljaje mističara koji su gotovo isključivo imaginativni, tj. unutarduševana stanja, ipak ostaje više na površini i nema nikada za posljedicu brzo mijenjanje vjernika kojima je poruka namijenjena. Sigurno, taj učinak se ne bi mogao postići kada se u isto vrijeme ne bi mijenjali na bolje i prenosioci poruke, a to, kako rekosmo, oni sami bez tuđe pomoći nisu sposobni.