Sredinom kolovoza 2005. u Međugorju je na privatnom hodočašću boravio Mons. Domenico Pecile, umirovljeni biskup Latine (Italija), sada vikar bazilike sv. Ivana Lateranskog u Rimu. Za biskupa je zaređen 1984., a umirovljen je 1998. S njim je za Radio «Mir» Međugorje razgovarala Huanita Dragićević.
Huanita Dragićević: Preuzvišeni, molim Vas predstavite se našem čitateljstvu. Recite nam nekoliko riječi o sebi i svome sadašnjem pastoralnom djelovanju.
Mons. Pecile: Ja sam umirovljeni biskup. U biskupiji Latina djelovao sam do 1998. Božja providnost me po umirovljenju uputila u Rim, u Lateransku baziliku, na mjesto vikara, pomoćnika kardinala Ruinija, gdje i sada djelujem.
Mons. Pecile: O Međugorju sam čuo po prvi puta već na samom početku Gospinih ukazanja. Od samog početka su me ta događanja zainteresirala. Puno sam slušao o Međugorju i razmišljao o tim događanjima s pozitivne točke gledanja, za razliku od nekih drugih. Općenito, kada se radi o ovakvim i sličnim događanjima, moj je osobni stav oduvijek bio poći na mjesto i osobno vidjeti i promotriti događaj. Volim iz prve ruke vidjeti o čemu se radi. Tako sam, nekoliko godina nakon početka ukazanja u Međugorju, došao ovamo zajedno s druge dvije osobe. Sjećam se dobro svoje prve posjete Međugorju. Tom sam se prilikom samo međugorskom župniku predstavio kao biskup. Koncelebrirao sam misu zajedno s drugim svećenicima, kao jedan od njih. Ta prva posjeta Međugorju ostala mi je u srcu. Pogotovu što tada stvari ovdje nisu bile kao sada kada se sve prilično promijenilo. Osjetio sam nešto u sebi što mi je govorilo da je nemoguće da događanja u Međugorju nisu istinita.
Mons. Pecile: Ne sjećam se točno koje godine, ali mislim negdje koncem osamdesetih, početkom devedesetih godina. Znam da sam od tada uvijek želio ponovno doći, i imao sam sreću vratiti se prije dvije godine. U povijesti Crkve Gospa je mnogo puta intervenirala, jer ona ljubi čovječanstvo i jer je sam Bog šalje. Razmišljajući o Gospi koja nam dolazi u raznim trenutcima povijesti Crkve kako bi nas podsjetila na Božju ljubav, osjetio sam duboko u sebi, napose tijekom moje druge posjete Međugorju prije dvije godine, upravo to – Božju ljubav! Kad kažemo da se Gospa ukazuje, to je istina, ali nikada ne smijemo zaboraviti da je Bog taj koji ju šalje jer On ljubi čovječanstvo. Isus Krist je taj koji šalje Gospu. Isus kojega ona naziva svojim Sinom, jer Isus je došao i umro je za nas, došao je navijestiti čovječanstvu ljubav Božju. Bog ljubi čovječanstvo i u ovome trenutku, u našoj ovovremenoj stvarnosti. Razmišljam ovako: Bog je ljubav. On nas i dalje nastavlja ljubiti i šalje nam Blaženu Djevicu Mariju. Mogao bih reći i da mi ponekad dođe da kažem Gospodinu: «Ma Gospodine, dođi nam i Ti malo!» Ali On nam šalje Gospu. Nekako smo i mi sami otvoreniji i spremniji da Nju prihvatimo. Osjećamo se manje dalekima, jer Ona je i naša Sestra, ne samo naša Majka. Eto, to su moja razmišljanja, napose glede velikog događanja Gospina dolaska u Međugorju.
Mons. Pecile: Kada čujem da se govori o nekom događaju ili ukazanju negdje, ne kažem odmah: «Ne! To nije istina!» Radije ne kažem ništa i nastojim otići osobno na lice mjesta i vidjeti što se događa zbog odgovornosti koju imam kao biskup Katoličke crkve. Želim vidjeti osobno je li događaj istinit, je li događaj prihvatljiv. Od kada sam prvi puta došao u Međugorje, moje je uvjerenje bilo da su ova događanja istinita.
Mons. Pecile: To nije jednostavno reći. Međugorje je jedna stvarnost. Gledam na Međugorje kao na mjesto koje je dobilo ovaj veliki dar. Gospa ovamo dolazi kao što je već dolazila na mnoga druga mjesta, i možda će u budućnosti dolaziti i na još neka druga mjesta. Nije to tako čudno ni strano da se Gospa ukazuje. Ona se uvijek ukazuje i dolazi kako bi nam pomogla da se vratimo Bogu. I ovaj put, ovdje u Međugorju, Gospa dolazi na jedan vrlo snažan način, na veliki način, na način drugačiji od svojih drugih dosadašnjih dolazaka.
Mons. Pecile: Pa, dirnulo me je. Kao prvo, ne možemo ovdje ne vidjeti Gospodina Boga. Ne možemo! Ako me je Bog pozvao na svećeničku i na biskupsku službu, osjećam u srcu obvezu i odgovornost ne samo zbog mene samoga, već i zbog mojih vjernika. Doći ovamo moliti se Gospi, osjećati njezino prisustvo, nije samo zbog toga što osjećam neku potrebu za tim, već je to i utjeha na putu, snaga za ići dalje, hoditi s još jednim razlogom više i uvjerenjem u istinitost Božje ljubavi spram sviju nas.
Mons. Pecile: Tijekom vremena upoznao sam ih sve. Nekog prije, nekog kasnije. Moj dojam je da su oni osobe koje su primile i imaju veliki dar, ali ga ne ističu. Jednostavni su, obične osobe kao bilo koja druga osoba. Moraš razgovarati s njima da bi vidio da su obdareni posebnom milošću, zbog dara koji su primili. Ukoliko ne razgovaraš s njima, to ne bi ni primijetio. I upravo to je za mene ono što je tako lijepo, to mi se jako sviđa. Prvi puta kada sam došao u Međugorje, upoznao sam najmlađeg od njih - Jakova. Razgovarao sam s njim na trenutak u vrtu kraj kuće. Vidio sam tog mladog jednostavnog čovjeka kojem sam postavio nekoliko pitanja, i on mi je odgovorio. Netko bi možda rekao kako on nije osoba visokog obrazovanja, ali ja kažem upravo suprotno: on je bio vrlo precizan u svojim odgovorima, ispovijedajući svoju vjeru i sačuvavši u svome srcu dar koji je dobio, ali ne ističući ga posebno. I taj isti dojam stekao bih svaki puta kada bih susreo bilo koga od njih. Oni govore s velikom jasnoćom. Imaju velike darove u srcu. Nama je nemoguće uopće zamisliti što je sve u njihovim srcima, u njihovim životima, a opet sve je tako jednostavno. Upravo to je po mom mišljenju najsnažnija stvar jer mi se čini da Bog želi da oni ispune zadatak koji On od njih traži ne pokazujući to izvanjski. Oni su naša braća, ljudi kao bilo koji od nas, i ne pokazuju nam da čuvaju nešto posebno što je Bog samo njima dao. Oni se jednostavno osjećaju nositeljima jedne poruke koje su i sami potrebiti. Eto, tako ih ja vidim, na taj način.
Mons. Pecile: Na drugim hodočasničkim mjestima gdje se Gospa ukazivala, dogodila su se neka čudesa, i to jest lijepo. Ali ovdje već toliko vremena Gospa daje poruke, nastavlja govoriti. Rekao bih da ovdje Gospa nastavlja govoriti čovječanstvu. I ne čini to kao s propovjedaonice, već kao Majka. Tko želi čuti i poslušati - sluša; tko ne želi - ne sluša. Ja vidim da ovdje Gospa i dalje govori. Ja mislim da je to tako stoga što je ovo vrijeme u kojemu živimo snažno i važno kao nijedno do sada. Ja sam Talijan. Može se reći da u Italiji ima puno vjere. Nekada je u Italiji znalo biti ljudi, političara, koji su u isto vrijeme bili i Božji ljudi. A danas, to je nevjerojatno! Ime Božje više se ne spominje na javnim mjestima. To se ne dozvoljava. Nevjerojatno! Pa kuda ide ovaj svijet?! Ovaj svijet ide naprijed vođen političarima koji imaju veliku odgovornost, ali u čijem srcu nema prisutnosti Boga. I mislim da Gospa u ova naša vremena kao Majka promatra, gleda i vidi tu i takovu stvarnost i dolazi nam pomoći da promislimo iznova svoj način života i stvarnost u kojoj živimo. I možda već poneko počinje osjećati tu Gospinu prisutnost.
Mons. Pecile: Na drugim hodočasničkim mjestima uđe se u Svetište i sve se tu riješi. I tamo možda ima klupa uokolo crkve. Ali ovdje, prema onome što sam ja vidio i čuo, ovdje se radi o cijeloj župi, o cijelome mjestu, cijeloj zajednici. Možda ima i onih koji ne sudjeluju toliko u svemu, ali u Međugorju možemo govoriti o jednoj stvarnosti. Ne možemo govoriti kao o jednom mjestu gdje se Gospa ukazala. Ovo je jedna stvarnost u kojoj je Gospa počela govoriti i nastavlja govoriti čovječanstvu. Tako ja vidim Međugorje.
Mons. Pecile: Jednostavnim iščitavanjem poruka može se doći do zaključka radi li se o stvarnosti koja nam može pomoći, i odgovaraju li poruke katoličkom učenju Katoličke Crkve. I to je ovdje savršeno! Poruke su jednostavne, tako da ih svatko može razumjeti, i u potpunosti odgovaraju istini Evanđelja i naučavanju Crkve.
Mons. Pecile: Crkva je danas pozvana reći i posvjedočiti svijetu na glasan, vrlo glasan i odlučan način, životom onoga koji vjeruje, da spasenje dolazi samo od Isusa Krista, i od nikoga i ničega drugoga. Crkva to mora reći ne samo riječima, već životom vjernika, životom svojih posvećenih članova, životom same Crkve kroz njezina nastojanja, kroz njezino djelovanje, kroz ono što Crkva čini za čovječanstvo: svijet treba Krista! Ako se svijet ne vrati Kristu, ne možemo niti zamisliti što se može dogoditi!
Mons. Pecile: Rekao bih da hodočasnici koji dolaze ovamo nisu samo na putovanju, u posjeti, već da u Međugorje dolaze na susret s Gospom koja im govori, koja im se obraća preko poruka. Gospa govori njihovim srcima ako su otvoreni da slušaju u molitvi. Ako molite ovdje, ako dolazite ovamo u tišini i nastojite shvatiti svoj život, ako molite i produbljujete svoj kršćanski život, onda se zacijelo ovdje događa nešto veliko i dobro za čovječanstvo.
Mons. Pecile: Silno sam se radovao ovih dana, dajući slavu Gospodinu! Posebno mi je bilo drago ispovijedati vjernike. Slušao bih njihove ispovjedi, priče, poneki su me posebno dirnuli. Dolazili bi k meni sa željom da se ispovjede. Gledao bih ih u lice. «Da, želim se ispovjediti», govorili su. Pomogao bih im, ponekad i nasmijavši ih, šaleći se, dok ne bi proplakali. Jer na koncu, u ispovjedi se nalaziš pred Gospodinom. Ispovijedati u Međugorju, to je jedno izvanredno iskustvo. Ovdje se događa nešto posebno, ovdje je drugačije. Postoji svijest da se griješilo. Penitenti u ispovjedi ne ispovijedaju samo svoje grijehe. Vidio sam da imaju svijest o tome da je grijeh istinsko zlo svijeta, a doći do tog spoznanja nije tako jednostavno. To je među najljepšim plodovima Međugorja.
U euharistijskom slavlju sam vidio jednu nevjerojatnu stvar: cijelog života slavim misu na raznim mjestima, isprva kao svećenik, poslije i kao biskup. Ovdje, jučer u nedjelju, iako je talijanska misa služena u konferencijskoj dvorani a ne u crkvi, hodočasnici su bili pozorni, usredotočeni; ništa ih ne može omesti u sabranosti, u njima je nešto što oni duboko proživljavaju. Prisutnost otajstva ovdje se gotovo osjeća u zraku. Vjernici dolaze i u naše crkve na misu, propovijeda se, ali vidiš ih kako razgovaraju. A ovdje ne! Ovdje su pozorni! Kako je ovdje u Međugorju, tako bi trebalo biti u svim našim crkvama u svijetu.
Susretao sam hodočasnike i na ulici. Neki od njih su me i prepoznali, poznajemo se od ranije. Neki bi mi pristupali da me pozdrave, prepoznajući da sam biskup. Ja bih im govorio da sam i ja hodočasnik potrebit Gospodinova milosrđa. Ovdje u Međugorju doživljavam nešto što se ne nalazi u Rimu, gdje su tolika svetišta i crkve, ali se svi žure, hitaju nekuda. Ovdje ne! Ovdje postoji samo jedno: želja susresti Gospu u svome srcu!
Mons. Pecile: Da, to je izvanredno! Za nas svećenike, za mene kao biskupa, vidjeti tolike mlade ovdje, jednostavne, nasmijane, radosne, to je nešto izvanredno. Gospodin u potpunosti ispunjava njihova srca. Nosim tu sliku u srcu, sliku trenutka milosti. Sada dok govorim, prisjećam se svega onoga što sam vidio i doživio ovih dana u Međugorju. Ta slika mladih, slika i osoba koje imaju poteškoća u svojim životima, tegoba u srcu; tu su jer traže pomoć i rješenje. Mladići i djevojke, ti mladi ljudi, najbolji su penitenti. Ispovijedajući mlade može se postići mnogo. Od njih se može puno tražiti, i oni to prihvaćaju. I upravo je to prekrasno! Nosim prekrasna sjećanja iz Međugorja.
Mons. Pecile: Kako se može o tome govoriti?! To nije jednostavno! Ne znam. Govorio sam u sebi, govorio sam u sebi obraćajući se Gospi: «Ti si tu i to mi je dovoljno!»