Jezik 

Ažuriranja  | Međugorje  | Poruke  | Članake i Vijesti  | Videos[EN]  | Galerija[EN] | Pregled stranica  | O ...[EN]  | Knjiga gostiju

www.medjugorje.ws » PDA version » Medjugorje News & Articles » Razgovor: Hubert Liebherr, pokretač „Hodnje Mira“ » Crkve za Rusiju - Razgovor: Hubert Liebherr, pokretač „Hodnje Mira“

Razgovor: Hubert Liebherr, pokretač „Hodnje Mira“

Other languages: English, Hrvatski

Crkve za Rusiju

Lidija Paris: Pričajte nam o izgradnji crkava za Rusiju!

Hubert Liebherr: To je predivan apostolat! Odavno sam se pitao za što Bog može trebati inženjera građevine?

Sve je počelo s ratom u Sloveniji, Hrvatskoj i BiH. U rujnu 1991., zvali su nas iz Župnog ureda i pitali možemo li donijeti lijekove. Učinili smo sve što smo mogli i u studenom 1991. dovezli smo u Međugorje autobus pun lijekova. To je bio početak humanitarne pomoći. Skupljali smo novce, kupovali što je potrebno i donosili ovamo. Axel Weidinger je usko surađivao s nama. On je šumar i doveo je preko 10.000 m3 drva. Time su popravljeni mnogi krovovi! Axel je žalio sva napuštena sela i razmišljao kako bi se moglo sagraditi montažne drvene kućice u kojima ljudi mogu privremeno živjeti, dok se ne sagradi prava kuća. Dovezao je u Hrvatsku i BiH preko stotinu malih drvenih kućica 6x4 metara. Neke od tih kućica bile su korištene i kao kapelice.

U proljeće 1993. poslali smo jedan humanitarni konvoj i u Rusiju, u Saratov na Volgi. Tamošnji župnik, koji je danas biskup Sibira, razgovarao je s biskupima i pričao im o kućicama koje smo slali u Hrvatsku i BiH. Pitali su nas možemo li to učiniti i za njih: slati kapelice u Rusiju! U prvi čas smo mislili da je to nemoguće, ali smo našli čovjeka koji je bio spreman graditi ih u svojem slobodnom vremenu, ako mu damo materijal. Gradili smo ih prema modelu kapelice «Mariedfried». Biskup Konduszewitz htio ih je u Rostovu na Donu. Tako smo u listopadu 1993. prvi puta krenuli velikim kamionom u Rostov na Donu. Bili su to redom dragovoljci, prijatelji Međugorja i drugi. Tamošnji župnik zvao se O. Jaroslav, bio je Poljak, župa je imala oko 40 ili 60 župljana koji su se selili po gradu od dvorane do dvorane, od mjesta do mjesta. Tražio je građevinsku dozvolu i – protiv svakog očekivanja – dobio ju je! Imao je teren u srcu grada Rostova ali pod uvjetom da se već 1993 započne s gradnjom, inače će dozvola postati nevažeća. Znalo se da su siromašni kao miševi i da nikako neće moći početi graditi, ali će ispasti da su vlasti pokazale svoju dobru volju… Otac Jaroslav se, od dana kad je dobio dozvolu, svakog dana u pet sati popodne svojim malim autom odvezao u grad, na auto postavio stol i tamo slavio svetu Misu. U parku, na otvorenom. Bilo ih je troje ili desetak ili više, ovisno o danu kako je tko mogao. Molili su za crkvu. Jednog dana dolazi telefonski poziv iz Moskve: iz Njemačke stiže crkva! Nisu vjerovali svojim ušima. Tri dana kasnije, eto nas s kamionima na ulazu u grad: crkva je stigla! Ne možete zamisliti tu radost! Deset dana smo postavljali tu prvu crkvicu u Rostovu. Imali smo puno problema. Dvaput je zemljište bilo dodijeljeno nekom drugom… morali smo dokazivati da je to naše zemljište! Župnik je ipak riješio problem. Sjećam se prve svete mise sa župljanima i njihove radosti… Više nisu bili nomadi nego su imali svoju crkvu!!!

Na toj crkvici radili smo svaki dan od sedam ujutro do deset navečer… Bili smo totalno iscrpljeni… Na povratku smo imali i prometnu nesreću… Po povratku u Njemačku rekli smo: «Sad je gotovo, nikad više u Rusiju!» Za mene je stvar bila riješena. Sagradili smo crkvu, sad je OK i sve je gotovo.

Tri mjeseca kasnije dobili smo zahvalnicu od biskupa Konduszevicza iz Moskve u kojem piše da ima najveću biskupiju na svijetu, oko 40 župa a jedva koju crkvu, i neka ne prestanemo s onim što radimo! Mislio sam: «Tako to ide! Pružiš mali prst a onda traže cijelu ruku!!!» Nisam želio ništa znati o tom pismu. Stavio sam ga sa strane.

Nekoliko dana kasnije ponovno sam ga pročitao i mislio da je to možda Božja volja da gradimo crkve za Rusiju! Jednom sam za vrijeme Mise rekao Bogu da sam spreman, da ću to rado učiniti, ali sam postavio svoje uvjete: «Trebam čovjeka koji će to uzeti u ruke, jer ja za to nemam vremena, trebam nekoga tko će to financirati i trebam radionicu u kojoj ćemo graditi crkvice. Ako te tri stvari dođu, to će biti znak da je to tvoja volja, Bože!» Nakon toga bio sam sasvim miran, jer sam bio uvjeren da od toga neće biti ništa. Prošlo je opet nekoliko tjedana, a onda je k nama u Beuren došao Bernard Thomas, stolar, koji je sagradio prvu crkvicu za Rostov, jer smo još morali obaviti konačni obračun. Većinu materijala za tu crkvicu platila je udruga «Medjugorje Deutschland», dok je njegovo poduzeće davalo neke druge stvari. To smo mu isplatili. On tada ništa nije znao o pismu iz Moskve. Prije odlaska rekao mi je da bi mu bilo drago od sada nadalje samo graditi crkve za Rusiju! Pod uvjetom da se osnuje udruga u tu svrhu, bio je spreman napustiti svoj posao i posvetiti se samo tome. Time je moj prvi uvjet bio ispunjen: imao sam čovjeka koji je spreman preuzeti tehničko vodstvo projekta.

Drugi uvjet bio je financiranje. U Njemačkoj je nakon II. Svjetskog rata Njemačka Biskupska konferencija osnovala dvije organizacije zvane «Misereor» i «Adveniat», za pomoć Africi i Latinskoj Americi. 1993. godine, nakon pada Berlinskog zida, u Berlinu je Njemačka Biskupska konferencija osnovala treću organizaciju, za pomoć Crkvi u zemljama nekadašnjeg komunističkog bloka, koja se zove «Renovabis». Rekao sam sebi: «Oni financiraju takve stvari, idi tamo!»

Uzeo sam video snimljen u Rostovu, pokazao im ga i rekao: «Ako želite financirati takve stvari, osnovat ćemo udrugu, gradit ćemo crkve i prenositi ih u Rusiju!» Rekli su mi da to uopće ne ide tako, da taj projekt mora podržavati neki biskup s Istoka, jer bi svatko mogao doći s kakvom «dobrom» idejom i tražiti novac. U tom času sam pomislio da od svega neće biti ništa… Pa ipak: nakon kratkog vremena telefonirali su mi i rekli da se kod njih nalazi biskup Konduszewicz koji želi vidjeti moj video! Bio je tako oduševljen tim malim crkvicama da je odmah naručio četiri! Budući da se tu ipak radilo o velikim svotama, «Renovabis» je taj projekt želio razmotriti na jednim od sastanaka koji se održavaju tri puta godišnje. Trebalo je nekoliko mjeseci čekati njihov odgovor. Osim samog financiranja crkvica, trebalo mi je i oko 200.000 DM za nabavku materijala i strojeva za izradu. Rekli su mi da to uopće ne dolazi u obzir, jer prema njihovim pravilima sve donacije moraju ići na Istok i ne smiju biti potrošene u Njemačkoj…

Vratio sam se kući opet misleći da od svega neće biti ništa. Oko mjesec dana kasnije dobio sam poštu – veliku kuvertu koju danima nisam otvarao, jer sam mislio da se radi o kakvom časopisu. Kad sam je otvorio, našao sam vrijednosnice u vrijednosti od oko četvrt milijuna njemačkih maraka i ceduljicu na kojoj je rukom pisalo: «Pomoć za Rusiju i Hrvatsku». Bez potpisa, bez adrese… To je stiglo običnom poštom, ni hitno ni preporučeno već najobičnijom poštom… a znate što su vrijednosnice!? Svatko ih može u banci unovčiti… Mislio sam: «Osoba koja je ovo poslala doista ima povjerenja u Boga!» Nakon toga stigle su još i donacije iz Južne Amerike za izgradnju crkava u Rusiji… Nakon toga nas je nazvao «Renovabis» s viješću: «Prve četiri crkve su odobrene, možete početi!»

Rekli smo A, sada smo mogli reći i B! Osnovali smo udrugu «Crkve za Istok». Sad nam je trebala radionica za izradu. Bože dragi! Gdje i kako? Dao sam oglas u jedan obrtnički časopis i dobili smo 38 ponuda. Bože dragi, koja je prava? Tražili smo Božju volju, jer ako ne radimo po Njegovoj volji, stvari obično krenu krivim putem… Trebalo je raditi s razumom. Odabrali smo četiri koje smo kanili posjetiti. Prva i druga nisu odgovarale potrebama. Na trećoj adresi, u dvorištu, stajala je kapelica… Sam vlasnik ju je sagradio u svom dvorištu! Nad vratima radionice stajao je kip svetog Ante… To me je podsjetilo na naša hodočašća u Međugorje i u Rim, na prolazak kroz Padovu i grob svetog Ante, gdje smo molili za uspjeh ovog apostolata… Za mene je to bio znak, potvrda.

U međuvremenu smo u toj radionici izgradili 25 drvenih crkvica koje je financirao «Renovabis» i koje smo postavili širom nekadašnjeg Sovjetskog Saveza, od Kaliningrada, preko Kavkaza, Urala, Kazahstana, Sibira, sve do Bajkalskog jezera… Putovali smo sa po četiri kamiona na koje smo natovarili po dvije gotove crkvice, sav potreban pribor: oruđe, električne generatore, hranu, pivo… Najduže putovanje trajalo je dva mjeseca. Prešao sam oko 100.000 kilometara na ruskim cestama… Toliko smo toga doživjeli! Svaki puta smo doživljavali radost i dijelili tugu, posebno stanovnika njemačkog porijekla, koji su uvijek morali trpjeti što su Nijemci, iako nisu imali baš ništa a Adolfom Hitlerom! Svi vjerski znakovi bili su im oduzeti, nisu imali ništa… Sjećam se starih žena koje su nas dočekivale sa suzama, govoreći: «Nismo se nadale da ćemo ikad doživjeti da ćemo u svojem naselju imati svoju crkvu!» Montažne crkvice bile su postavljene u roku od tri do četiri dana, dimenzije su im 7 x 12 m, plavo obojene s prozorima u obliku luka, vrata, zvono, oltar, apsida, sakristija, klupe, elektrika, osvjetljenje, peć na drva i ugljen… Križni put, kipovi svetaca… sve što ima u velikoj crkvi, ali u malom. Nakon prve mise sa župnikom i župljanima osjetili bismo taknu radost i zahvalnost da smo zaboravljali sve poteškoće, jer tu je ipak bilo puno napora. Dan za danom voziti od 5 sati ujutro do 8 sati navečer… Najduže putovanje trajalo je 17 dana: 17 dana samo vožnje do Bajkalskoj jezera, na granici Ruskog Sibira i Dalekog istoka. Nadao sam se da ću još u životu moći koristiti svoje zvanje inženjera građevine, ali ovakvom apostolatu se nisam bio nadao!

Od 2000-te godine, «Renovabis» više ne financira izgradnju crkava na istoku, jer smatraju da sada treba staviti težište na pastoralnu djelatnost, a ne više na građevine. Od prošle jeseni otvaraju se sasvim nove perspektive u Ukrajini. Do sada, ni «Renovabis» ni «Kirche in Not» tamo nisu gradili crkve, iz crkveno-političkih razloga. Mi na to nismo vezani, osjećamo se slobodnima, imamo prekrasne kontakte koji su važni i na političkom polju. Imamo podršku. Novac smo dobili od jednog međugorskog hodočasnika koji je dobio nasljedstvo i želi graditi crkve na istoku. U Ukrajini sad gradimo za Rusku pravoslavnu Crkvu, za Kijevski patrijarhat, u mjestu Piski, 80 km sjeveroistočno od Kijeva. Tamo su 28.12.1942. SS-ovci u ranu zoru opkolili naselje i pobili sve stanovnike. Oko 360 ljudi sklonilo se u drvenu crkvicu u nadi da će preživjeti, ali su SS-ovci zakračunali vrata i zapalili crkvu. Svi su izgorjeli. Do dana današnjeg nisu imali crkvu. Bili su siromašni kao miševi. Liturgiju su slavili u nekom skladištu bez grijanja. Zimi su se smrzavali. Strašno. Umjesto ikonostasa imali su zastor i neku požutjelu sliku ikonostasa iz neke druge crkve. To je sve. Posjetili smo ih i bilo nam je jasno da su oni prvi kojima treba graditi crkvu. Gradit ćemo ju na licu mjesta. Imamo novac i planove. Bili smo kod Kijevskog patrijarha, dobili smo dozvolu. Blagoslov crkve, će, nadamo se, biti i čin pomirenja i oproštenja za taj strašni zločin koji je bio počinjen.

Izgradnja crkava tako dobiva novu dimenziju. Proširili smo razlog postojanja naše udruge: ne samo izgradnja crkava nego i izgradnja karitativnih i socijalnih objekata. Crkva je središte, ali uz nju ćemo graditi i dječji vrtić, ambulantu prve pomoći, itd. Stalo nam je i do izobrazbe mladih: politički vođe su nas zamolili da pomognemo jednoj školi i internatu. Imaju školu za 500 učenika, i nikakva nastavna pomagala. Obećali smo za početak izobraziti dvanaestoro mladih; to se kasnije može razvijati. Počelo je s crkvama, a sada se širi prema drugim područjima…

 

 

PC version: Ova web stranica | Medjugorje | Ukazanja  | Poruke  | Članake  | Galerija[EN]  | Medjugorje Videos[EN]