Povijesno teološki kontekst Međugorskih ukazanja

Odgovor iz vjere

Život nije igra niti u njemu vlada samo zakon jačega. On je satkan od patnje i ljubavi, od grijeha i milosti, đavolskog napastovanja, kušnje ali i odbijanja kušnje te pobjede nad napasnikom. U Međugorju se suočavamo s izrazitim pozivom na obraćenje Bogu života, pozivom na osobnu molitvu kao odgovor ljudske slobode na božansku slobodu, kao susret dviju ljubavi. Međugorje je izrazita afirmacija osobnosti, individualnosti spram stapanja u nekakvo jedinstvo ili kozmičko Jedno kakvo priželjkuje npr. jedan New Age. Ma koliko pojedinci tvrdili kako nestaje teizma, svjedoci smo kako se vjera ne gubi, kako religija ne odumire niti nestaje, već ona samo poprima novi i drugi oblik i time mijenja svoju nutarnju bit. U kršćanstvu imamo savršenu sintezu razuma, volje i čuvstava, koja nimalo nije lagana. Ona je presuptilna i u opasnosti da se u svakom trenutku okrene u ovom ili onom smjeru, uvijek u nutarnjoj napetosti. Istu ćemo napetost pronaći i izvan kršćanstva. Gotovo sve religije svijeta svjesne su da postoji samo jedan Bog i politeizmu je jasno da bogovi nisu plural od jednog Boga, jer nema Boga u pluralu. Bog je jedan i jedini. Bogovi su, makar ih zovemo istim imenom kao i Boga, uvijek sile na nižem stupnju. Međutim, u religijama se obično gubi ovaj jedan Bog, nestaje iz praktičnog života, i na sceni se pojavljuju božanstva. Taj jedan Bog nije opasan, on je sama dobrota, nikome ne nanosi zla, te se sav ritual i bogoštovlje ne odnose na Boga, već na božanstva i sile koje naš život okružuju i s kojima se čovjek mora aranžirati. To je kronični otpad od Boga u povijesti religija, a nazočan i danas u našoj postkršćanskoj Europi. Zato smo danas ugroženi neopoganstvom. Čovjek koji isključuje Boga kao jedno i jedino dobro, kao onog koji je daleko od njega, okreće se malim sitnim silama, blizima, koje nas okružuju, te time ponizuje samog sebe, stvara sebi, kako se izrazio ateist Freud, protetičke bogove. To je onda dekompozicija kršćanstva, kršćanske sinteze, to je dekompozicija Boga koja vodi u dezintegraciju i dekompoziciju čovjeka. A Pavao se jasno odredio spram toga: "Doduše, živimo na ovome svijetu, ali se ne borimo oružjem ovoga svijeta. Oružje, naime, kojim se mi borimo ima snagu po Bogu da ruši utvrde; njim razvaljujemo ohole zgrade misli i filozofija, koje se podižu protiv spoznaje Boga. Zarobljujemo svako mišljenje, tako da se konačno samo Kristu pokorava" (2 Kor 10,5).

Pri traženju odgovora i pravog lijeka moramo najprije započeti od samih sebe. S kakvim silama raspolažemo i s kojim silama možemo u ovom trenutku računati? Koji se zadaci stavljaju pred nas, koje opasnosti vrebaju na sve nas? Moramo najprije nadići nacionalizam i ideološku podvojenost. Komunizam je iza sebe ostavio ideološku pustoš u dušama, gospodarsko rasulo, naslijeđeno je preteško breme, ovdje kod nas još i rat. Potrebna je zajednička i odlučna volja svih prevladati postojeće stanje i poći u budućnost.

Najprije moramo potražiti zajedničke temelje. Koji je zajednički temelj svima nama, koja je zajednička osnovica? Mi bismo rekli: pripadnost zapadnom kulturnom okružju, a ujedno i kršćanska osnovica u temeljima naše zbiljnosti. Danas se sve usmjeruje prema pravnoj državi i slobodi utemeljenoj na pravu. Sloboda i pravo nisu dva oprečna pojma, nego se sloboda i pravo međusobno uvjetuju. Zakonodavac ne može proglasiti koješta kao pravo, i pravo se ne može izvoditi jednostavno iz statistika. Mora postojati svijest odgovornosti pred poviješću, dostojanstvom čovjeka i pred Bogom. Sve mora počivati na temeljima koje zakonodavac ne može propisivati, nego ih mora pretpostavljati. Danas su te pretpostavke poprilično potkopane u društvu permisivnošću i moralnim propadanjem zapadne civilizacije. Zato je potrebno baciti pogled unatrag, da bismo mogli analizirati vrijeme iza nas i u kome živimo te dati prospektivne poglede prema sutra.

Šezdesetih godina ovog stoljeća osjećao se u zraku veliki zaokret. S jedne strane potkraj tih godina imamo studentske nemire koji se ne mogu promatrati izdvojeno iz Crkve. Oni su doveli pod upitnik mukom postignuti napredak na socijalnom i gospodarskom planu te je prijetilo da sve svrši u kaosu i anarhiji. Kriza autoriteta potresala je temeljima društvenog sustava. Ti su nemiri proistekli iz pokoncilskih previranja u samoj Crkvi ali i iz revolucionarne američke protestantske teologije. Na barikadama1968. u Parizu je slavljena euharistija kao bratimljenje boraca za anarhističku slobodu te kao znak nade političkog mesijanizma u svijetu koji se rađao kroz nasilje i teror. To očituje jasno da je u temeljima toga revolucionarnog pokreta religijska, odnosno pseudoreligijska značajka. Tu teološku implikaciju pronaći ćemo i u talijanskom ali i njemačkom terorizmu sedamdesetih godina. Nemoguće je razumjeti talijanski terorizam ako se apstrahira od kriza i previranja u pokoncilskom talijanskom katolicizmu.

Naime, prisjetimo se: Ivan XXIII. najavio je krajem pedesetih godina jedan gotovo bismo rekli utopijski plan, saziv ekumenskog sabora. Sabor je svojim otvaranjem i tijekom prerastao u središnji događaj druge polovice našeg stoljeća. On je svjesno pastoralno usmjeren kao otvaranje Crkve prema svijetu, otvaranje prozora i vrata, ali je namjerno izbjegnuo zamke prijašnjih koncila, naime, nije išao za dogmatiziranjem ili proglašavanjem moralnoteoloških ili dogmatskih definicija. Možda se negdje kao breme osjećalo u pontifikatu Pija XII. definiranje dogme o Marijinu uznesenju na nebo. Naime, Papa je time htio okruniti svoj pontifikat, a zapravo je izazvao suprotni učinak, inteligencija je ostala frustrirana, a interkonfesionalne fronte su blokirane.

Koncil je suprotno i usprkos očekivanjima rimske kurije imao veoma dinamičan tijek. Otvorio se pitanjima i problemima vremena i epohe, problemima Crkve, zemalja u razvoju, nekršćanskim religijama, nekatoličkim vjeroispovijedima. Poduzeo je odvažne korake u smjeru liturgijske reforme i posredovao je vanredne pastoralne poticaje. Na vrhuncu Sabora dolazi do smjene papa, biskupi su vremenom pomalo od svega umorni, odveć je bilo zahtjeva za promjenama i preinakama saborskih shema i prijedloga, jedva su neki mogli biti ugrađeni u tkivo koncilskih dokumenata koje je Sabor na kraju objelodanio. Ali što je uslijedilo nakon Sabora?

Rekli bismo, mnoštvo gustiša i divljine, krivo shvaćenih saborskih odluka, pravi galimatijas na mnogim područjima života i djelovanja. Otpad i egzodus mnogih iz svećeništva, redovništva i Crkve. Pontifikat Pavla VI. protekao je u znaku obnove, napretka, ali i stanovite restauracije i kočenja. Današnji pontifikat Ivana Pavla II. je u znaku njegovih bezbrojnih putovanja i hodočašćenja po cijelom svijetu. To sa sobom donosi otvaranje Crkve cijelom svijetu, prijelaz iz statičke u dinamičku Crkvu, a time i kolegijalnost odnosno solidarnost Rimskog Pape s cijelim svijetom i čovječanstvom. Današnji Papa razgovara sa svim religijama jer u svakoj, prema Saboru, pronalazimo elemente i sjemenje istine. Njegova putovanja cijelim svijetom istodobno su i adieu zapadnjačkom poimanju kršćanstva u korist svesvjetskog otvaranja te uključivanja latinoameričke, azijske i negroidne kulture u Crkvu. Tome pridonosi i novi pojam hodočašćenja kome, gledano sa stajališta povijesti dogmi, leži u temeljima novo poimanje Crkve, ne kao statičke veličine, već kao putujućeg Božjeg naroda, dakle, ne Crkve kao božanski nadređene institucije cijelom svijetu, već Crkve kao naroda Božjeg koji putuje prema svome eshatološkom cilju zajedno s cijelim ostalim svijetom.Stoga je Papa znamen toga hodočašćenja, a s time se mogu usporediti i svi koji putuju i hodočaste u Međugorje. Nadilaženje svih granica, stapanje svih u jedno jedinstvo te se tako se ostvaruje ono što je već formulirao Pavao VI. a prihvatio svesrdno Ivan Pavao II. pod pojmom civilizacija ljubavi. Zato je potrebno sveprisutnoj kulturi smrti u kojoj živimo suprotstaviti Isusa Krista i živo kršćanstvo, alternativu suvremenom načinu života koju nudi vjera u Isusa Krista.