Jezik 

Ažuriranja  | Međugorje  | Poruke  | Članake i Vijesti  | Videos[EN]  | Galerija[EN] | Pregled stranica  | O ...[EN]  | Knjiga gostiju

www.medjugorje.ws » PDA version » Medjugorje News & Articles » Povijesno teološki kontekst Međugorskih ukazanja » Dijagnoza nače suvremenice - Povijesno teološki kontekst Međugorskih ukazanja

Povijesno teološki kontekst Međugorskih ukazanja

Other languages: English, Deutsch, Français, Hrvatski, Polski

Dijagnoza nače suvremenice

Signatura, značajka našeg stoljeća mogla bi se sažeti u nekoliko točaka: Vjera u apsolutni napredak, progres, apsolutiziranje znanstveno-tehničkih mogućnosti i civilizacije te politički mesijanizam utjelovljen u nacizmu a potom u marksizmu. Bogu nigdje nema spomena, Bog je nadomješten ovozemaljskim ciljevima pa je to sustavno isključivanje Boga iz oblikovanja povijesti i ljudskog života onaj Novum te zbiljski opasan elemenat koji je iznjedrila ova naša Europa i ova epoha. Protjerivanjem Boga iz svijesti u suvremenoj književnosti, umjetnosti, na filmu i kazalištu prevladava turobna i mračna slika čovjeka. Sve što je nekoć bilo veliko i plemenito, danas se stavlja pod upitnik, ruši se s visina i kuša raskrinkati. Moral je postao licemjerje, sreća je samozavaravanje, nemoguće je biti pristalica lijepa i dobra, a jedini ispravni stav je sumnja. Tko druge raskrinka, postaje junak dana, požnjet će najviše uspjeha u javnosti i medijima. Kritika društva, politike i pojedinaca postala je vrhunskim zakonom medija, i u takvoj duhovnoj atmosferi gotovo i nema mjesta za vrijednosti, vjeru, optimizam i budućnost. Danas je pak na pozornici svijeta prisutna shizofrenija, s jedne strane svijet vidi svoje zablude, a s druge strane se nemoguće odreći stila života na visokoj nozi i standardu, barem ne na Zapadu. Ta je podvojenost napose uočljiva pri određivanju spram dvjema činjenicama iz novije povijesti, naime nakon černobiljske katastrofe s atomskim reaktorom te širenju virusa AIDSa. Černobiljska katastrofa jasno očituje kolika je opasnost od atomske energije. Svednevice imamo sve više zagovornika koji se žele odreći usluga razbijanja atoma. S druge pak strane, kad je otkriven virus side, jednako je podignut znak za uzbunu. Nema sumnje, daleko će više ljudi oboljeti i umrijeti od virusa side nego od černobiljske katastrofe. Ali, je li moguće podignuti glas u javnosti spram seksualnog ponašanja naših suvremenika, kojega je plod ta kuga ovog stoljeća? Upravo su razuzdanost, nemoral, razvrat glavni uzročnici za širenje virusa side. Međutim, što se zbiva? Tko u ime kršćanskog morala, Kristova govora na gori zastupa suzdržljivost, stegu u seksualnom ponašanju, taj se unaprijed otpisuje kao mračnjak, opskurant, on je osuđen na šutnju i neuspjeh, makar to bio i sam Papa. Jer, to je u očima naših suvremenika nedopuštena kritika čovjekove slobode i ponašanja. Dakle, jasna shizofrenija mišljenja i djelovanja. K tome dolazi i rastuća metodička sumnja u znanost. Ponestaje vjere u znanost, napredak i tehniku. Javljaju se skepsa i odbojnost. Samo, mogu li te značajke biti nosivi temelji pozitivne budućnosti u kojoj bi se moralo sagraditi nešto zdravo, pametno i konstruktivno? Ressentiment i skepsa nisu sposobni dati zdrave temelje i nadići ideje koje nije moguće pobijediti čistom negacijom ili polovična srca, već samo jednom većom, pozitivnijom idejom, većim i boljim pristankom na nešto što životu podaruje smisao. Međutim, vjera je stjerana u područje privatnosti te su time uništeni temelji na kojima je sagrađena cijela Europa i njezina kultura, isključeni su svi oni moralni kodeksi i moralne tradicije utkane u europsko biće i društvo. Dakle, s jedne strane vjera je privatna stvar, nestaju ili se trnu temeljna etička uvjerenja, dok se istodobno šire na sve strane okultizam, magija, spiritizam. Svi mogući oblici praznovjerja i poprimaju sve više utjecaja na sve društvene slojeve. Stoga je to samo dokaz više kako je neutrnjiv i neizbrisiv u čovjeku trag Besmrtnoga, Boga, u čovjeku pocijepanu i razlomljenu.

Suočeni smo s masivnom sekularizacijom i sekularizmom, egzodusom iz Crkve, napose žena. Crkve nam ostaju prazne, istočnjački oblici meditacije imaju sve više pristaša, mladež je u potrazi za onim što je može ispuniti izvana i iznutra, što joj može osmisliti život i djelovanje. Unatoč svim protivnim naznakama postoje signali za preporod vjere u dušama napose među mladima. Mladi pokreti mogu se susresti u cijeloj Crkvi po svemu svijetu. Oni nose u sebi silnu snagu obnovljene vjere, posjeduju uvjerljivu moralnu, ćudorednu ozbiljnost te spremnost da se vlastiti život založi za ideale Evanđelja. To je tako uočljivo u Međugorju i oko Međugorja. Takvi pokreti mogu biti plodonosni kvasac koji iznova mogu uliti životnu snagu i vjerodostojnost onim humanim vrijednostima koje daju biljeg našem životnom prostoru i civilizacijskom okružju. Međutim, ne smije nas iznenaditi i činjenica kako sve više mladih napušta Crkvu. U čovjeku, kako smo već rekli, postoji iščekivanje neposrednog i bezuvjetnog spasenja. Ljudi imaju osjećaj neotkupljenosti, otuđenja te potrebe za smislom i ispunjenjem nečim uzvišenim. Zato imamo na djelu, napose među mladima, suvremene oblike gnosticizma i ezoterike. Tu se susrećemo s mnogostrukim oblicima religijskih surogata, često s neobičnim mješavinama racionalnog i iracionalnog. Okultizam i magija uvijek su privlačni, zatim parapsihološke i astralnomitološke tendencije, kabalističke i ine provenijencije. Pri tome se uvijek radi o religiji koja ne traži čovjekovo srce, vjeru i povjerenje, već kuša s pomoću kojekakvih obreda ili psiholoških učinaka prodrijeti u dublja područja čovjekova bitka, zatim pokušaji da se postigne čuvstvo otkočenosti, otkvačenosti i oslobođenja, očekivanje pomoći od skrivenih tajanstvenih sila koje podaruju snagu protiv onoga što nas kao ljude ugrožava. Ljudi žele ovladati tehnikom otkupljenja ili samootkupljenja i zato posižu za vaneuropskim ili arhaičkim religijskim obredima, druidskim, keltskim, šamanskim, indijanskim i sl. Budući da je suvremena duhovna scena zahvaćena apersonalizmom kao što je i filozofska misao apersonalna, onda toj apersonalnoj misli odgovara i neosobna, apersonalna vjera i pobožnost, kao što je slučaj npr. u azijskim religijama. Danas je moguće među kršćanima zamijetiti takav trend: rasplinjavanje pobožnosti nauštrb osobne opredijeljenosti. Slavi se kozmička pobožnost, uronjenost u božanstvo ili božanstva, tako da se s pravom može govoriti o azijskim božanstvima ili božanstvu i kršćanskom Bogu. Pobožnost kao nešto poput uranjanja, rasplinjavanja, rasterećenja, oslobađanja od tereta bitka i bivovanja, povratak k zvijezdama, vjera u horoskope i astrologiju.

Ako je išta opteretilo suvremenu pozornicu ovoga svijeta, onda je to droga. Otkako je čovjeka, on se na ovaj ili onaj način drogirao, ali nikada u ovolikoj mjeri kao danas. Zašto ovolika pomama za drogom? To potječe iz čovjekovih nutarnjih potreba i manjkavosti, iz praznine duše. Pohlepa za drogom samo je izraz vapaja duše za srećom, za istinskim životnim smislom i odgovorom. S pomoću droge želi se čovjek osloboditi zatvora tijela i droga je samo protest protiv postojećeg stanja i činjenica koje nas okružuju. Onaj tko uzima drogu, ne miri se s postojećim svijetom, traži bolji i usrećujući. Droga je plod razočaranja nad svijetom koji čovjek osjeća kao tamnicu, zatim plod težnje za avanturizmom, nekonformizmom. Ona je prosvjed protiv svijeta kao čovjekove tamnice i vapaj za novom zbiljom. Veliko putovanje u prostranstva koja nudi uživanje droge samo su oblik izopačene mistike, izopačena čovjekova nagona za vječnošću, beskonačnošću, životom. To je pokušaj iskoraka iz vlastitog bitka i kože, iz vlastitog zatvora s pomoću kemije. Droga je vidljivi vanjski pokušaj anticipiranja svijeta budućnosti i sreće već ovdje na zemlji. To je logično jer svi suvremeni graditelji čovječanstva i budućnosti nisu uvjerenja kako će sami doživjeti tu konačnu sreću pa se stoga odlučuju na vratolomne korake s drogom. To je posve krivi put jer znamo kako su mistici dolazili do svojih iskustava: putem odricanja, poniznosti, askeze, malih koraka uspona prema brdu Karmel ili u zamak duše ili u dubine vlastitog srca. Taj put se želi preskočiti magičnim ključem droge, a moral i etika nadomještaju se tehnikom i kemijom. Droga je pseudomistika svijeta nesposobna vjerovati i utonula u pseudoreligiju, nagon duše za povratom u raj koji se ne da ničim zatomiti. Stoga je suvremena scena napose u drogi alarmni signal koji otkriva svu prazninu našeg društva, ona je vapaj čovjeka u pustinji ovog života za vlastitim ljudskim ostvarenjem koje mu je imanentno u duši i srcu već samim stvaranjem na Božju sliku i priliku.

Na isti ili u mnogočemu sličan način moguće je tumačiti i suvremenu terorističku scenu te revolucionarne pokrete. Gađenje nad postojećim i težnja za prevratom samo su vanjski izričaj nutarnje potrebe za promjenom stanja. Međutim, sve počiva na krivoj premisi: Naime, s pomoću uvjetovanoga traži se bezuvjetno, s pomoću konačnoga beskonačno, s pomoću zemaljskog vječno i nebesko. Ta nutarnja protuslovnost postojeće scene očituje svu tragiku fenomena s kojim se suočavamo te gdje veličajni čovjekov poziv postaje sredstvom strahovite laži i zablude. Jer, nije konačni cilj raj na zemlji, neostvariva utopija, već kraljevstvo Božje kao predokus vječnosti, Evanđelje kao norma života i djelovanja. Kako u međuvremenu opada politički mesijanizam i zelotski terorizam koji je kušao biti aktualizacija čak Evanđelja i Isusovih revolucionarnih zahtjeva, makar u Isusovim riječima nije moguće pronaći uporište za bilo kakav oblik nasilja, ipak su ostale duboke rane u suvremenoj psihi. Porast potrošnje droge samo je znak duševne praznine kojoj nije ostalo ništa nakon gubitka ideoloških obećanja i zavaravanja. Filmska i televizijska, medijska scena prepuna je nasilja i mržnje, redatelji se trude svim silama prikazati svijet zločina u kome vlada zakon jačega.

 

 

PC version: Ova web stranica | Medjugorje | Ukazanja  | Poruke  | Članake  | Galerija[EN]  | Medjugorje Videos[EN]