PORUKA NJEGOVE SVETOSTI
PAPE IVANA PAVLA II
ZA SVJETSKI DAN MIRA
1.1.2001.
1. Na pragu novog tisućljeća, Sveti Otac naglašava nadu u stvaranje međuljudskih odnosa nadahnutih idealom doista univerzalnog bratstva među ljudima, jedine garancije stabilnog mira, u čemu pomaže vjera u Boga, Oca svih ljudi.
2. Pa ipak, postoje poteškoće s kojima se valja suočiti: stvaranje nove ravnoteže u svijetu potrebne zbog migracijskih pokreta do sada neviđenih u povijesti, koji stvaraju također do sada neviđene oblike suživota između ljudi raznih kultura i civilizacija.
3. Zato se Papa raduje što je Organizacija Ujedinjenih Naroda proglasila 2001. godinu «Godinom dijaloga među civilizacijama».
4. Kulture se međusobno razlikuju po povijesnom putu, po karakterističnim crtama koje iz njega proizlaze i koje ih čine jedinstvenima, originalnima i organiziranima. Kultura je karakterističan izraz čovjeka i njegove povijesti na individualnom i kolektivnom planu.
5. Biti čovjek neminovno znači postojati u okviru jedne određene kulture: Svaka je osoba obilježena kulturom u kojoj je odrasla, što ipak ne znači da ga ona definitivno određuje ili uvjetuje, već ga uvijek ostavlja slobodnim. Prihvaćanje vlastite kulture strukturira osobu. Bez ukorijenjenosti u određeno «tlo», posebno u ranim godinama, postoji rizik da osoba ne nađe ravnotežu života.
6. U odnosu prema vlastitim korijenima, u čovjeku se razvija osjećaj za «domovinu», i njegova kultura postaje «nacionalna». Ljubav prema domovini je vrijednost koju treba njegovati, ljubeći istovremeno cijelu ljudsku obitelj i izbjegavajući patološke manifestacije kao što je nacionalizam, rasizam i ksenofobija.
7. Od toga odvraća bezpredrasudno poznavanje drugih kultura, koje Papa ohrabruje. Analiza raznih kultura pokazuje da sve one imaju značajne zajedničke elemente. Različitost kultura treba shvatiti u bitnoj perspektivi jedinstva ljudskog roda.
8. Zabrinjavajuća je radikalizacija nekih kulturnih identiteta koji se zatvaraju za sve pozitivne utjecaje izvana.
9. Isto je tako zabrinjavajući utjecaj nekih zapadnih kulturnih modela koji, odvojeni od svojih kršćanskih korijena, pomagani medijskim kampanjama, često nošeni sekularističkim, ateističkim i individualističkim načinom mišljenja, iznutra uništavaju kulturne temelje nekih plemenitih civilizacija. Radi se o postepenom osiromašenju na ljudskom, duhovnom i moralnom planu. Takva kultura ima ambiciju iznaći čovjekovo dobro bez Boga, Najvećeg Dobra.
10. Zato je dijalog između kultura bitna potreba našeg vremena. Ljudsko zajedništvo ima svoj izvor i model u Trojstvenom Zajedništvu Jedinog Boga. Zajedništvo dakle nikada nije svođenje na jednoobraznost, na prisilno priznavanje, ili asimilaciju. Zajedništvo je izraz bogatstva. Dijalog je prema tome bitan instrument za stvaranje civilizacije ljubavi i mira.
11. Perspektiva svjetskog zajedništva pokazuje ipak neke opasnosti: Mali broj zemalja posjeduje monopol kulturne «industrije» koju širi po cijelog planeti, dovodeći u pitanje identitet drugih zemalja i kulturnih izraza.
12. Svjetski migracijski tokovi danas su značajan društveni fenomen. Različite tradicije i običaji se miješaju i postavljaju pitanje sposobnosti integracije. Treba znati odrediti prava i dužnosti onih koji prihvaćaju kao i onih koji su prihvaćeni. Na mnogim mjestima to se događa na miran način. Postoje ipak situacije u kojima poteškoće u susretu različitih kultura nikad nisu bile riješene, pa napetosti uvijek izazivaju nove sukobe.
13. Treba dakle uskladiti prihvaćanje sa mogućnošću stvaranja uvjeta za dostojan i miran suživot između stanovnika zemalja koje prihvaćaju i onih koji k njima dolaze. Kulturni elementi koje donose emigranti bit će poštovani i prihvaćeni u onoj mjeri u kojoj nisu u protuslovlju sa univerzalnim etičkim vrijednostima zapisanim u prirodnom zakonu, niti sa osnovnim ljudskim pravima.
14. Teško je odrediti u kojoj mjeri emigranti imaju pravo na javno priznanje svojih kulturnih izraza tamo gdje se oni teže uklapaju u načine života većine stanovništva koje ih prima. Ne smije se podcijeniti važnost kulture jednog teritorija za uravnotežen razvoj onih koji tom teritoriju pripadaju od rođenja. Radi se o određivanju «kulturne fizionomije» odnosno «bitnog kulturnog nasljedstva» obično vezanih za iskustvo nacije i domovine.
15. Ta ravnoteža, vezana uz «kulturnu fizionomiju» jednog teritorije ne može biti uspostavljena samo putem zakonodavstva, ako nije ukorijenjena u etosu stanovništva. Ti se zakoni svakako moraju mijenjati ako je jedna kultura izgubila kapacitet da animira određeni narod ili zemlju, postajući tek nasljedstvo koje se čuva u muzejima ili umjetničkim i književnim spomenicima. Ako je jedna kultura doista vitalna, nema razloga bojati se da će biti uništena. Ako je pak mrtva u duhu ljudi, nijedan je zakon ne može održati na životu. Ne može se zabraniti nijednoj kulturi da predlaže drugima vrijednosti u koje vjeruje, ako se to čini u poštovanju slobode i savjesti osoba. «Istina se nameće samo snagom istine same, koja prodire u duhove blago i snažno».
16. Međusobna otvorenost između sljedbenika raznih religija može uvelike služiti miru i općem dobru čovječanstva.
17. Suočen sa stvarnošću rastućih nejednakosti u svijetu, Papa nastavlja promicati svijest potrebe solidarnosti. Planetarna međuzavisnost sve jasnije pokazuje rastuće razlike između bogatih i siromašnih zemalja, između imućnih i siromašnih ljudi unutar zemalja, uništavanje okoliša zbog neodgovorne upotrebe prirodnih resursa. Promicanje pravde jest dakle bitan sastavni dio kulture solidarnosti.
18. Kultura solidarnosti usko je vezana uz vrijednost mira, koji bi trebao biti prvi cilj svakog društva, svake narodne i međunarodne zajednice.
19. Istinski dijalog među kulturama ne može zanemariti važnost života kao najsvetije i nedodirljive vrijednosti prisutne na svjetskoj pozornici.
20. Da bi se izgradila civilizacija ljubavi, dijalog među kulturama mora težiti za nadilaženjem sebičnog etnocentrizma, u vidu usklađivanja važnosti koja se pridaje vlastitom identitetu s razumijevanjem drugoga i poštovanjem različitosti. U tome odgoj ima bitnu ulogu. Odgoj treba osobama dati svijest o njihovim korijenima i dati im smjernice koje će im omogućiti da odrede svoje posebno mjesto u svijetu, uz poštovanje drugih kultura. Odgoj može pridonijeti potvrdi integralnog humanizma, otvorenog etičkoj i religioznoj dimenziji, koji zna dati potrebnu važnost i poštovanje kulturama i duhovnim vrijednostima raznih civilizacija.
21. Dijalog je često teško ostvariv zbog tereta tragičnog nasljeđa ratova, sukoba, nasilja i mržnje koji ostaju živi u sjećanju. Da bi se nadvladale te prepreke, treba poći putem mira i pomirenja. U ime nekog razočaranog realizma, mnogi smatraju da je to naivna utopija. U kršćanskoj viziji, to je jedini put da se dođe do mira. Kršćanin promatra Raspetog Krista koji kaže: «Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!» Na te riječi, raspeti razbojnik se otvara milosti obraćenja, prihvaća Evanđelje i prima obećanje vječnog blaženstva. Kristov primjer daje nam sigurnu nadu da pomirenje i mir mogu postati redovna praksa u svakodnevnom životu svake kulture, i dakle konkretna prilika da se gradi mir i budućnost čovječanstva, da bi se ostvarilo predivno proročanstvo Izaije koji kaže: «U onaj dan će ići cesta od Egipta do Asirije, Asirci će dolaziti u Egipat, a Egipćani u Asiriju. Egipat i Asirija služit će Jahvi. U onaj dan će Izrael, treći s Egiptom i Asirijom, biti blagoslovljen usred zemlje: Jahve nad Vojskama blagoslivljat će ga: «Nek' je blagoslovljen», reći će, «moj narod egipatski, djelo mojih ruku Asirija i baština moja Izrael.» (Iz 19,23-25)
22. Svoju Poruku mira, Papa završava pozivom kojeg upućuje mladima svih jezika i kultura, koji su budućnost čovječanstva i žive stijene za izgradnju civilizacije ljubavi. «Budite muževi i žene sposobni za solidarnost, mir i ljubav prema životu, u poštovanju prema svima. Budite graditelji jednog novog čovječanstva, gdje braća i sestre, članovi jedne iste obitelji, mogu konačno živjeti u miru!»